Ko će čuvati djecu dok majke rade?

Početkom 1950-ih, kada se u Bosni i Hercegovini brzo mijenjao sistem rada, ovo nije bilo samo pitanje porodične organizacije. Bilo je to pitanje o kojem se raspravljalo na sastancima Antifašističkog fronta žena, među radnicama i u lokalnim zajednicama. Ako se od žena očekivalo da rade u fabrikama, zadrugama, školama i drugim ustanovama, moralo se riješiti i pitanje brige o njihovoj djeci. Brojke pokazuju koliko je promjena bila velika. Već sredinom 1950-ih žene su činile značajan dio nove radne snage u Bosni i Hercegovini. Prema podacima objavljenim 1957. godine, u privredi Bosne i Hercegovine bilo je zaposleno 24.025 žena.

Istovremeno, njihova kvalifikaciona struktura pokazivala je da je najveći dio ženske radne snage još uvijek bio nekvalifikovan: 42,59 posto. Žene su, dakle, ulazile u industriju i druga područja plaćenog rada u vrijeme kada se istovremeno mijenjao i sam karakter njihovog društvenog položaja. Ali zapošljavanje nije zavisilo samo od toga postoji li radno mjesto. Za ženu s malim djetetom pitanje zaposlenja bilo je povezano s mnogo jednostavnijim pitanjem: gdje će dijete biti dok ona radi?

Upravo zato se u zapisnicima AFŽ-a iz 1950. godine pitanje jaslica, obdaništa i dječjih igrališta pojavljuje zajedno s pitanjima zapošljavanja žena. Vuka Marković, koja je djelovala na području Banje Luke, Drvara, Kotor Varoši, Prijedora, Gradiške i drugih mjesta, zalagala se za otvaranje dječjih igrališta s educiranim vaspitačicama i higijeničarkama. Posebno je insistirala da se uz razvoj industrije i osnivanje novih zadruga istovremeno razvijaju i ustanove za djecu. Predškolske ustanove nisu zamišljane samo kao mjesta na kojima će djeca provoditi vrijeme dok su roditelji na poslu. One su bile dio šireg pokušaja da se promijeni organizacija svakodnevnog života: da briga o djeci više ne bude isključivo privatna stvar porodice, nego i pitanje o kojem se brine zajednica. Koliko je to značilo ženama koje su već radile vidi se iz jednog konkretnog svjedočanstva. Na sjednici AFŽ-a 14. februara 1950. godine govorila je Vida Novalija, radnica banjalučke Fabrike duhana. Govoreći o jaslicama i obdaništima, objasnila je koliko su one uticale na njen rad:

“Mnogo je lakše kada imamo jaslice i obdaništa prebacivati norme i bilježiti dobre rezultate… jer jednostavno sa brigom manje, gdje i kako ostaviti dijete, kakve će navike povući problem sa odgojem i razmaženošću kada članovi obitelji vode računa sve to odvlači koncentraciju i fokus sa posla”.

Širenje predškolskih ustanova pratilo je širu promjenu društva. Gradila su se nova radnička naselja, otvarale fabrike i mijenjala organizacija rada i stanovanja, a uz njih su se razvijale škole, zdravstvene ustanove, domovi kulture i drugi sadržaji svakodnevnog života. Vrtić je u tom novom pejzažu imao posebno mjesto: nalazio se na granici između porodičnog i javnog života.