Preko Neretve u Predionicu

U prvim poslijeratnim godinama Hercegovina je još uvijek bila izrazito ruralna. Prema popisu iz 1948. godine, od 310.684 stanovnika Hercegovačkog okruga samo je približno jedna sedmina živjela u općinskim centrima. Privredni razvoj nakon 1945. postepeno je mijenjao takvu društvenu sliku, otvarajući nova radna mjesta izvan poljoprivrede i porodične ekonomije.

Kod Vrapčića je u oktobru 1950. počela izgradnja velikog pogona za preradu pamuka. Vlada Narodne Republike Bosne i Hercegovine 24. augusta 1951. formalno je osnovala „Predionicu pamuka sa sjedištem u Mostaru“, čiji je predmet poslovanja bila proizvodnja pamučnog prediva. Iza administrativnog jezika o novom preduzeću nalazio se plan koji je od početka računao na veliki broj žena.

Uz fabričke hale bile su predviđene jaslice „u kojima će majke ostavljati svoju djecu“, jer se očekivalo da će u Predionici raditi uglavnom ženska radna snaga. Planirano je oko 500 radnica u početku, a kasnije oko 1.500. Novi posao zahtijevao je i nova stručna znanja: prve grupe djevojaka trebale su odlaziti u Maribor, Dugu Resu i druge tekstilne centre kako bi se osposobile za rad na mašinama koje su tek stizale u Vrapčiće. Novi pogon nije privlačio radnu snagu samo iz Mostara i neposredne blizine Vrapčića. Posao su u njemu pronalazile i žene iz okolnih seoskih naselja, pa je zapošljavanje za mnoge podrazumijevalo svakodnevno kretanje između sela i novog industrijskog prostora rada.

Upravo je na tom putu posebno mjesto imala Neretva. Iste godine kada je Predionica počela raditi, u Pelinama je postavljen viseći most, među stanovništvom poznat kao „žičara“. Preko njega se iz Pelina odlazilo prema Vrapčićima, a lokalna sjećanja bilježe da su ga redovno koristili zaposleni u Predionici. Za neke djevojke ni svakodnevno putovanje nije bilo jednostavno. Radnice iz Raške Gore i Đubrana privremeno su stanovale kod porodica u Pelinama kako bi bile bliže radnom mjestu. U lokalnim kazivanjima ostalo je zapamćeno da je tada malo koja kuća u Pelinama bila bez pokoje djevojke na privremenom boravku, te da su iz tih boravaka nastajala prijateljstva i kumstva.

Takva iskustva bila su dio šire promjene položaja žena u poslijeratnom društvu. Zapošljavanje izvan kuće i profesionalno uključivanje u različite oblasti rada otvarali su prostor za veću ekonomsku samostalnost i prisustvo žena u javnom životu. Taj proces, međutim, nije automatski uklanjao njihove dotadašnje obaveze u porodici. Radno mjesto često se nadovezivalo na rad u domaćinstvu i brigu o djeci, zbog čega su dječije i druge društvene ustanove postajale važan uslov njihovog trajnijeg uključivanja u rad izvan kuće. U Vrapčićima je ta potreba bila vidljiva već u planiranju jaslica uz novu fabriku.

Za žene iz okolnih sela industrijalizacija se tako odvijala kroz sasvim konkretne promjene svakodnevice: stručno osposobljavanje, plaćeni fabrički rad, svakodnevno putovanje ili privremeni život izvan vlastitog doma. Preko visećeg mosta na Neretvi nisu prelazile samo prema novom radnom mjestu; prelazile su i iz jednog načina života i rada u drugi.