Novac kao sloboda

U pričama o ženama koje su nakon Drugog svjetskog rata i nakon rata 1992-1995. godine obnavljale Bosnu i Hercegovinu često se govori o njihovoj hrabrosti, solidarnosti i požrtvovanosti. Rjeđe se, međutim, govori o jednom od ključnih uslova njihove stvarne emancipacije – ekonomskoj nezavisnosti. Pravo da žena raspolaže vlastitim novcem, posjeduje imovinu, pokrene posao ili samostalno donosi finansijske odluke pokazalo se kao jedan od najvažnijih koraka prema ravnopravnosti. Za mnoge žene upravo je mogućnost da ostvare vlastiti prihod značila mogućnost da napuste nasilan odnos, ostanu u svojoj lokalnoj zajednici ili preuzmu aktivniju ulogu u donošenju odluka unutar porodice i društva.

U prvim godinama nakon rata 1992-1995. godine upravo su organizacije civilnog društva prepoznale da pomoć ženama ne može biti ograničena na humanitarnu podršku. Sve više programa bilo je usmjereno na zapošljavanje, pokretanje malih biznisa, razvoj poljoprivrede i sticanje novih znanja. Cilj nije bio samo osigurati prihode, nego omogućiti ženama da steknu veću kontrolu nad vlastitim životom i smanje ekonomsku zavisnost koja ih je često činila posebno ranjivim.

Jedan od najpoznatijih primjera predstavlja rad Udruženja građanki Grahovo, koje je predvodila Danka Zelić. Tokom projekta obnove poljoprivrede uveden je uslov da štale, stoka i druga donirana imovina budu registrovani na žene. Iako je takva odluka u početku izazvala snažan otpor u patrijarhalnoj sredini, upravo je ona omogućila da žene prvi put otvore vlastite bankovne račune, potpisuju ugovore s mljekarama i postanu nositeljice porodičnih prihoda. Ekonomska pomoć tako je postala i sredstvo društvene emancipacije.

Sličan pristup razvijale su i druge organizacije. U Banjoj Luci Udružene žene i Lana Jajčević osmislili su projekte u kojima su žene različitih nacionalnosti zajednički brinule o stoci i dijelile prihode od njenog uzgoja. Ekonomska saradnja postala je način izgradnje međusobnog povjerenja i pomirenja, pokazujući da zajednički interes često može biti snažniji od ratnih podjela.

Važnost ekonomske neovisnosti prepoznale su i organizacije koje se bave zaštitom žena od nasilja. Ženski centar Trebinje, kojim rukovodi Ljiljana Čičković, pored pravne i psihološke pomoći razvio je programe ekonomskog osnaživanja žena koje su preživjele nasilje, polazeći od iskustva da je finansijska zavisnost jedan od glavnih razloga zbog kojih mnoge žene ostaju u nasilnim odnosima. Kroz programe zapošljavanja, stručnog osposobljavanja i zagovaranja novih javnih politika organizacija je doprinijela tome da ekonomska podrška postane sastavni dio sistema zaštite žena od nasilja.

Slična iskustva dolaze i iz Konjica. Aktivistica Elvedina Alić, osnivačica Udruženja žena NERA, svoj rad usmjerila je upravo na žene koje su teško pronalazile mjesto na tržištu rada. Kroz edukacije, podršku samozapošljavanju i NERA nastojala je ženama omogućiti da steknu vlastite izvore prihoda i veću finansijsku sigurnost. Prema njenom iskustvu, ekonomsko osnaživanje nije samo način borbe protiv siromaštva nego i jedan od najvažnijih preduslova za veću društvenu uključenost i ravnopravnost žena.

Važnost ženskog poduzetništva posebno je naglašavala Žana Alpeza, koja je kroz dugogodišnji rad u zapadnoj Hercegovini promovirala razvoj ženskog preduzetništva, mentorstvo i podršku ženama koje pokreću vlastite poslove. Smatrala je da razvoj lokalnih zajednica nije moguć bez aktivnog ekonomskog učešća žena, posebno u ruralnim sredinama gdje su njihove mogućnosti za zaposlenje često bile ograničene. Kroz različite razvojne projekte pokazivala je da ulaganje u žensko poduzetništvo istovremeno znači ulaganje u razvoj porodice, lokalne ekonomije i zajednice u cjelini.

Dok su prve poslijeratne organizacije prvenstveno nastojale ženama omogućiti zaposlenje i vlastite prihode, danas se sve više pažnje posvećuje finansijskoj pismenosti. Ekonomistica i profesorica Afrodita Alibabić-Šabanović kroz obrazovni rad i platformu halalinvestiranje.ba nastoji finansijske teme približiti građanima, posebno ženama. Prema njenom iskustvu, mnoge žene tek kroz edukaciju stiču dovoljno samopouzdanja da razgovaraju o štednji, investiranju, kreditima i dugoročnom planiranju vlastite budućnosti, čime se pokazuje da ekonomska neovisnost ne počinje tek zaposlenjem, nego i razumijevanjem načina upravljanja vlastitim novcem.

Posebno mjesto među ovim primjerima zauzima Živana Sabljić iz Drvara. Nakon povratka u grad 1999. godine zalagala se za održivi povratak, smatrajući da on nije moguć bez mogućnosti zaposlenja i ekonomskog opstanka. Pored građanskog aktivizma i borbe protiv korupcije, sa suprugom je pokrenula vlastitu farmu kokoši nosilja, nastojeći pokazati da se budućnost povratničkih sredina može graditi kroz rad, poduzetništvo i ekonomsku samostalnost. Njeno iskustvo svjedoči da su pravo na rad, pravo na povratak i pravo na dostojanstven život često bili nerazdvojivi.

Ove priče pokazuju da je put prema ravnopravnosti žena u Bosni i Hercegovini bio mnogo više od borbe za formalna prava. Od vlasništva nad štalom u Bosanskom Grahovu, preko zajedničkog uzgoja stoke u Banjoj Luci, ekonomskog osnaživanja žena u Trebinju i Konjicu, razvoja ženskog poduzetništva u Hercegovini, do savremenih programa finansijske edukacije, zajednička nit svih ovih inicijativa jeste uvjerenje da žena koja raspolaže vlastitim znanjem, prihodima i imovinom stiče veću mogućnost da samostalno odlučuje o svom životu. Iskustva Danke Zelić, Lane Jajčević, Ljiljane Čičković, Elvedine Alić, Žane Alpeze, Živane Sabljić i Afrodite Alibabić-Šabanović pokazuju da ekonomsko osnaživanje podrazumijeva mogućnost da žena ostane na svom ognjištu, pokrene vlastiti posao, napusti nasilan odnos, obrazuje svoju djecu i aktivno učestvuje u razvoju zajednice. U tom smislu, novac nije cilj sam po sebi – on postaje sredstvo slobode, dostojanstva i mogućnosti izbora. Upravo zato ekonomska neovisnost predstavlja jednu od najvažnijih, ali često zanemarenih dimenzija historije žena u Bosni i Hercegovini.