Piši mi jer drugih knjiga nemam

autorica: Adna Muslija

Proizvodnja misli, ideje, ili djela zahtijeva da razumijemo načine na koje bi oni mogli uticati na druge ljude. Međutim, da bi oni bili iskreni, nužno je pokušati dokučiti i njihovo porijeklo – ono lično, intimno i emotivno. Razumijevanje porijekla misli, ujedno je i ono koje nam omogućava da odgovorimo na pitanje “A što te baš to zanima”.

Sile koje nas tjeraju da promišljamo i stvaramo, a čije postojanje osjećamo u stomaku, grudima i štitnoj, nisu nužno intelektualne, kognitivne, ili patrijarhalnim jezikom govoreći – “racionalne” prirode. Nekada su naprosto nuspojava žaljenja za onim što je prošlo, sjećanjem koje ne možemo prizvati, ili iskustvom koje nismo mogli ostvariti.

Istraživanje intimnih historija žena koje su me odgojile pokrenula je sila koju sam isprva, naivno, razumijevala kao puku radoznalost. Kako moja potreba da znam što više o mami i baki, njihovim iskustvima, odlukama, radostima i mukama nije jenjavala, postalo mi je jasno da to što me pokreće nije radoznalost, već sila reakcije – reakcije na nedostatak sjećanja, strah da neću stići novim pričama da ih nadomjestim, te nelagodu koju mi je stvarala pomisao da bih gubeći znanje o mami i baki mogla izgubiti i sebe.

Drugim riječima, u pokušaju da razumijem sebe, svoje stavove i odluke, počela sam da istražujem one koji su pripadali i još uvijek pripadaju Gordani Ristović Muslija i Radmili Ristović.

Traganje za informacijama i odgovorima započelo je rudarenjem po maminoj privatnoj arhivi tekstova, fotografija i video snimaka, mahom nastalih u okviru njenoj terenskog novinarskog rada, a zaustavilo se u Dobratićima – selu u okolini Jajca.

Kako mama Gordana kaže, vile su me pronosale, pa sam u istraživanju njenog profesionalnog i ličnog (ratnog) puta na dohvat ruke imala stotine, rukom ispisanih i na pisaćoj mašini otkucanih, zapisa s njenim potpisom. Takvu sreću nisam imala kada sam odlučila da istražim bakin doprinos opismenjavanju stanovništa na području sela Divičani i Dobratići 60-tih godina prošlog stoljeća. Nekolicina fotografija iz 70-tih i 80-tih, koje je sačuvala bakina kolegica učiteljica Rosa Glavaš, bili su rijetki materijalni tragovi njenoga rada. Na njima, blago osmijehnuta, ni ozbiljna niti vesela, Rada sjedi u dvorištu škole i u krilu drži veliki školski dnevnik. “Ovo je morao biti ljetni raspust, vjerovatno pišu dnevne pripreme za časove”, zaključila je mama gledajući fotografije, vidno iznenađena.

U nedostatku pisanih, tragove sam odlučila tražiti na mjestima kojima je baka posvećivala najviše pažnje – ljudima. Tačnije, njenim učenicama i učenicima koji su pohađali analfabetske tečajeve. Naći nešto mlađe bakine kolegice učiteljice bio je prvi korak. I našla sam ih, aktivne i voljne da razgovaraju, u Udrugi jajačkih penzionera. “Teško sine da ćeš ikoga naći, ti ljudi su ili umrli, ili su raseljeni po svijetu”, bio je njihov zaključak, ali i uvertira u nekolicinu kraćih priča o bakinoj ustrajnosti da podučava i nezavidnim uslovima u kojima su sve one živjele i radile.

Drugi korak bio je poziv tetki Zori, rijetkom potomku Ristovića, koji je sačuvao svoju jajačku adresu. “Dođi u bolnicu”, nije bio odgovor koji sam očekivala, ali je bio onaj koji me doveo do doktorice Anice – rođene u selu Dobratići. Dok sam sjedila na ordinacijskom ležaju za pregled, gušio me miris rivanola, a doktorica Anica pričala je brzo i bez zastajkivanja, više sama sa sobom, nego meni, pokušavajući da se sjeti nekoga ko bi mogao biti bakin učenik. U nabrajanju imena i sažetaka njihovih života, Anica je ispričala priču o Milki, ženi iz Dobratića, koja je upisala analfabetski tečaj kako bi mogla čitati pisma svoga ljubavnika.

Tu sam priču, ispričanu usput, zamalo previdjela. Vile su me pronosale, kada sam se, neuspješno tragajući, od imena do imena, neaktivnih Facebook profila i nedostupnih brojeva, sjetila priče o Milki. Kako nijedan od pokušaja da uđem u trag osobi koju je baka opismenila van zvaničnog obrazovnog sistema nije urodio plodom, shvatila sam da nezapisane historije ne moram pisati. Mogu ih, “opjevati”.

To sam i učinila. Opjevala sam ljubav – Milkinu prema Ljubi, bakinu prema prosvjeti. U tom procesu shvatila sam da je ona sila, koja me vodila kroz istraživanje, bio žal za bakinom bliskošću. Ne fizičkom, već bliskošću koja dolazi iz sjećanja i poznavanja, karakternih sličnosti i zajedničkih svjetonazora. I sada osjetim toplinu bakinog blagog zagrljaja, kada pomislim – “Obje volimo Tita, ali ne toliko da zbog njega pisale”.

Pišem i slikam, jer drugih izvora nemam.