Od njive do radionice

U porodici Mare Džajo iz Kokota kod Ljubuškog vrijeme berbe duhana počinjalo je oko jedan sat poslije ponoći. Mara, rođena 1926. godine, odrastala je uz duhan, stoku, vinograd i smokve, a nakon berbe čekalo je donošenje vode s udaljenih izvora i drugi poslovi domaćinstva. Početkom pedesetih, već kao udana žena, sa suprugom je prihod od prodaje duhana i mlijeka štedjela za kupovinu zemljišta na kojem će graditi kuću.

Za mnoga hercegovačka domaćinstva duhan je upravo zbog toga imao posebno mjesto: bio je jedan od proizvoda koji se mogao pretvoriti u gotov novac. Iza tog prihoda stajao je rad cijele porodice, uključujući žene i djevojke koje su brale, nizale i sušile listove. Dio duhana završavao je i izvan službenog otkupa. Dragica Markota iz Rakitna prisjećala se da je dva puta iz Gruda nosila po 18 kilograma duhana, u vrijeme kada su takva putovanja prema kupcima u Bosni trajala danima i nosila rizik zapljene.

Ženski rad u duhanskoj privredi, međutim, nije počinjao tek nakon 1945. godine. Još 1895. u Tvornici duhana Mostar među 480 zaposlenih bilo je 326 žena, dok su žene sa sela sezonski radile i u otkupnim stanicama, gdje su razvrstavale i sređivale duhan. Poslijeratne godine zato nisu donijele jednostavan prelazak „sa njive u fabriku“, nego novi okvir za rad koji je već imao dugu tradiciju.

U novinskim izvještajima iz 1948. taj rad postaje posebno vidljiv kroz imena i proizvodne rezultate. U pakeraju Fabrike duhana Mostar među višestruko proglašavanim udarnicama bile su Šerifa Kazazić, Muhiba Kevelj, Tonka Klišanin, Blagica Milinković i Sija Peco. U Duhanskoj stanici u Širokom Brijegu Mara Marić izdvajala se u sortiranju, Iva Zeljko u slaganju, Janja Mandić u pakovanju, a Mara Bevanda u prelaganju duhana.

Tu se pojavljuje važna razlika. Na porodičnoj njivi rad žene uglavnom se podrazumijevao kao dio rada domaćinstva. U fabrici i duhanskoj stanici imao je radno mjesto, normu i platu, a kroz socijalističko takmičenje mogao je donijeti i javno priznanje. Status „udarnice“ pripadao je tadašnjem sistemu u kojem su se proizvodni rezultati mjerili, uspoređivali i javno isticali. To nije značilo da su nestale druge obaveze žena, niti da je zaposlenje samo po sebi donosilo ravnopravnost.

Radni kolektiv ipak je donosio drugačiju svakodnevicu. U širokobriješkoj stanici organizirani su tečajevi opismenjavanja i čitalačke grupe, a radnicima je bila dostupna i biblioteka.

Od Marine noćne berbe na Kokotu do radnice čiji se učinak bilježio u procentima norme proteže se tako različit, ali povezan svijet ženskog rada oko duhana. Ista kultura koja je u domaćinstvu donosila prihod za kuću ulaskom u radionicu postajala je i osnova plaćenog, evidentiranog i javno vrednovanog ženskog rada.