Bilo me je strah da budem učiteljica

Nakon male mature u Gimnaziji u Trebinju, Milena Šegrt – Mileva našla se pred odlukom koja će odrediti njen dalji život. Direktor Jovan Guzina saopštio je učenicama da bi njihov sljedeći korak trebala biti Učiteljska škola u Mostaru. Među njima su bile sve djevojke iz njene generacije i nekoliko dječaka.

Takvo usmjeravanje odvijalo se u vrijeme brzog širenja školske mreže i velike potrebe za nastavnim kadrom. Na području trebinjskog sreza broj osnovnih škola porastao je sa 38 u školskoj 1946/47. na 51 u 1950/51. godini, broj učitelja sa 41 na 86, a učenika sa 4.212 na 5.845. Nedostatak stručnih učitelja ipak je ostajao problem poslijeratnog školstva u Hercegovini.

Nastavak školovanja za mnoge djevojke predstavljao je mogućnost za koju se trebalo izboriti. Sačuvane molbe za upis u stručne škole govore o roditeljima koji nisu mogli finansirati duže obrazovanje te o potrebi za stipendijom ili smještajem. Neke su željele steći zanimanje, druge znanje korisno u životu. Milevino iskustvo bilo je drugačije. Školovanje joj je bilo omogućeno, ali zanimanje prema kojem ju je vodilo bilo je upravo ono kojeg se plašila:

„To mi je jako teško palo, počela sam da plačem. Bilo me je strah da budem učiteljica, bojala sam se da me ne rasporede u neko selo daleko od mojih roditelja i Trebinja.“

Kada je došlo vrijeme za odlazak u Mostar, poznanica joj je sašila haljine, otac kupio cipele, a Mileva je spakovala „jedno koferče“. Na prijemnom ispitu pokušavala je ne odgovarati kako ne bi bila primljena. Čekajući rezultate, nadala se: „Nadam se da nisam prošla, ali jesam.“ Tri razreda završila je u Mostaru, a posljednji i maturu u Sarajevu.

Ono čega se plašila ubrzo se ostvarilo. Nakon završetka škole 1951. prvo radno mjesto dobila je u Ljubomiru. Ona i kolegica Milica Branković nisu imale smještaj: spavale su u učionici pregrađenoj šatorskim krilom, a potom u magacinu zemljoradničke zadruge u kojem je bilo, kako se Mileva prisjećala, „bogami i miševa“.

Ljubomir je bio tek početak. Radila je potom u Klobuku, Gornjem Grančarevu i Lastvi, uglavnom u seoskim školama i kombinovanim odjeljenjima. U Grančarevu je do škole prelazila Trebišnjicu lađom; u početku ju je prevozio otac, dok nije i sama naučila upravljati njome. Od 1961. radila je u školama u Trebinju do penzionisanja. Za svoj rad dobila je Orden rada sa srebrnim vijencem i Povelju Grada Trebinja.

Put kojeg se kao djevojka plašila tako je postao njen životni poziv. Mnogo godina kasnije govorila je: „Sada, da se ponovo rodim, sama bih izabrala da budem učiteljica.“