A nama preživjelim valjalo je raditi

Iz Jablanice su u Mostar nakon oslobođenja stizali vagoni granitnih kocki. Trebalo ih je ručno istovariti i njima popločavati gradske ulice. Zlata Grebo kasnije se sjećala kako su kocke „dodavane iz ruke u ruku“, dok je „malo ko imao rukavice“. Bio je to samo jedan od poslova koji su počinjali gotovo odmah nakon završetka borbi za grad.

U februaru 1945. dvadesetdvogodišnja Zlata sjećala se oslobođenja Mostara „sa sjetom, nostalgijom, ali i ponosom“, posebno majki koje su slavile, a istovremeno čekale sinove koji se nisu vratili. Nakon prvih dana, pred onima koji su preživjeli stajao je drugačiji zadatak: „A nama preživjelim je valjalo raditi.“

Njeno sjećanje pripadalo je širem iskustvu poslijeratne Hercegovine. Rat je ostavio teško stanje u školstvu, zdravstvu i svakodnevnom snabdijevanju. Od 280 osnovnih i 12 srednjih škola koje su u Hercegovini postojale prije rata, 168 bilo je oštećeno ili uništeno. Istovremeno su nedostatak hrane, lijekova i stručnog medicinskog osoblja dodatno otežavali prve godine obnove.

U Mostaru se to osjećalo već u prvim sedmicama. Dok su se borbe nastavile prema Sarajevu, u gradsku bolnicu svakodnevno su pristizali ranjenici. Stanovnici su donosili jastuke, ćebad, posteljinu i druge potrepštine – „ono što se moglo naći u domaćinstvu“. Zlata je u to vrijeme bila načelnica Odjeljenja za zdravlje i socijalnu politiku i sekretarka Gradskog odbora AFŽ-a. Poslova je, prisjećala se, bilo toliko da je bilo „teško napraviti neki izbor i redoslijed“.

Obnova se nije zaustavljala na ulicama i ustanovama. U Mostaru i okolnim selima organizirani su kursevi opismenjavanja, zdravstvenog prosvjećivanja, njege djece, ishrane i uzgoja povrća. Zlata je posebno pamtila koliko se pažnje poklanjalo učenju i obrazovanju: „Prosvjećivanju i obrazovanju poklanjalo se mnogo pažnje.“ Širi podaci potvrđuju koliko je taj zadatak bio velik: 1948. godine u Hercegovini je bilo više od 134.000 nepismenih stanovnika, dok su večernje škole bile jedan od načina da se osnovno obrazovanje učini dostupnim i odraslima.

I Zlatin vlastiti put nastavio se kroz obrazovanje. Već 1947. završila je Višu školu spoljne trgovine u Beogradu, a kasnije se usmjerila prema sociologiji i akademskom radu. Najveći dio radnog vijeka provela je na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, gdje je od 1975. do 1977. bila njegova prva dekanesa.

Od dvadesetdvogodišnje djevojke koja je u prvim poslijeratnim danima zapisala da preživjelima „valja raditi“, do profesorice i prve dekanese Fakulteta političkih nauka, obrazovanje i javni rad ostali su dio istog životnog puta.