Na selo, a gdje bi?

Početkom marta 1953. godine, u barakama mostarskog preduzeća „Građepak“, iza vrata bez školskog natpisa svakodnevno se okupljalo trideset žena. Bile su različitih godina i obrazovanja: među njima su bile učiteljice, gimnazijalke, majke i domaćice. Petomjesečni domaćički tečaj imao je obiman program od četrdeset i dva časa sedmično. Uz teorijske predmete učile su krojenje, šivanje, ručni rad, kuhanje i nauku o ishrani. Nastavnica Rimac opisivala ih je kao „nevjerojatno disciplinovane i marljive“, smatrajući da je najveći problem premalo vremena za sve što je trebalo savladati.

Za neke polaznice tečaj je predstavljao dopunu već stečenog obrazovanja. Jedna od njih bila je učiteljica i majka jednog djeteta. Na pitanje zašto pohađa nastavu odgovorila je jednostavno: „Za njim se osjećala prijeka potreba. Da mi se ne sviđa ne bih sjedila ovdje.“ Druga je, nakon završene škole, već znala gdje želi primijeniti novo znanje. Na pitanje šta će poslije tečaja odgovorila je: „Na selo, a gdje bi? Upotpunićemo svoje znanje pa ćemo otvarati domaćičke škole.“

Njihov tečaj održavao se upravo u vrijeme širenja domaćičkog obrazovanja u Bosni i Hercegovini. Tokom 1952. i 1953. otvarane su niže stručne domaćičke škole za žensku omladinu, a u školskoj 1952/53. djelovale su 24 takve škole. Uz njih su organizirani i kraći prosvjetno-domaćički tečajevi, koje su često pohađale djevojke i mlade žene iz seoskih i prigradskih sredina. Nedostatak stručnog nastavnog kadra bio je jedan od razloga za otvaranje učiteljskih domaćičkih škola, među njima i one u Mostaru.

U tome je i odgovor polaznice „Na selo, a gdje bi?“ dobijao šire značenje. Kuhanje, šivanje, ručni rad i briga o domaćinstvu ostajali su poslovi snažno povezani s tradicionalnim ženskim ulogama. Ali su ta znanja sada postajala predmet organizirane nastave, a žena koja ih je usvajala mogla je preuzeti i novu ulogu – podučavati druge žene, voditi tečaj ili raditi u domaćičkoj školi.

Uslovi ipak nisu uvijek pratili ambicije programa. Polaznice mostarskog tečaja žalile su se na nedostatak stručnih udžbenika, problem koji je pratio i domaćičke škole tih godina. Uprkos tome, interesovanje nije nedostajalo. Kada je razgovor završavao, a nastavnik geografije ulazio u učionicu, jedna od žena dobacila je novinaru: „Pa pišite da tečaj mnogo volimo.“