Žene Konjica nakon rata

Historija žena u Konjicu tokom druge polovine 20. stoljeća govori i o promjenama koje su se dešavale u njihovom svakodnevnom životu, radu i mjestu u lokalnoj zajednici. Nakon Drugog svjetskog rata industrijalizacija i razvoj javnih službi otvorili su ženama nove mogućnosti obrazovanja i zapošljavanja. Žene su radile u fabrikama, školama, zdravstvu i drugim ustanovama, dok su istovremeno veliki dio brige o domaćinstvu i porodici i dalje preuzimale na sebe.

Njihov doprinos razvoju Konjica zato se nije odvijao samo kroz formalne institucije i radna mjesta. Važan dio činili su svakodnevni rad, briga o porodici i zajednici te različiti oblici međusobne pomoći i solidarnosti. Mnoga od tih iskustava ostala su izvan službenih historijskih narativa, iako bez njih nije moguće u potpunosti razumjeti društvene promjene kroz koje je Konjic prolazio.

Rat 1992–1995. godine prekinuo je mnoge od ranije uspostavljenih društvenih i ekonomskih veza. Njegovim završetkom počeo je dug i složen proces obnove koji nije podrazumijevao samo obnovu kuća, institucija i radnih mjesta. Bilo je potrebno ponovo uspostavljati međusobne odnose, stvarati osjećaj sigurnosti, pronalaziti izvore prihoda i odgovoriti na brojne probleme s kojima su se suočavale porodice i pojedinci. U tom procesu žene u Konjicu počinju se povezivati i kroz udruženja građana i organizacije civilnog društva, pokrećući aktivnosti usmjerene na pomoć drugim ženama, ekonomsko osnaživanje, obrazovanje i ponovno povezivanje zajednice.

Jedna od žena koje su svoje djelovanje vezale upravo za takav oblik poslijeratnog angažmana jeste Elvedina Alić, dugogodišnja aktivistkinja iz Konjica i predsjednica Udruženja žena NERA. Govoreći o godinama nakon rata, Alić posebno ističe ulogu žena u nevladinom sektoru i njihovom ponovnom uspostavljanju kontakata koji su tokom rata bili prekinuti. Za nju je taj angažman, pored ostalog, značio i susrete sa ženama različitih nacionalnih i vjerskih pripadnosti, organiziranje mirovnih aktivnosti, saradnju između zajednica i pružanje podrške onima koje su nosile posljedice rata:

“Doprinos oporavku društva žene su dale kroz ogroman angažman u NVO sektoru. Žene su prve pokrenule mirovne procese i sastajanje sa ženama drugih nacionalnih i vjerskih pripadnosti. Žene su organizovale mirovne kampove i uspostavljale saradnju među entitetima. Mirovnjakinje su neumorno radile na podizanju svijesti o važnosti zacjeljenja rana i sužovotu. Same su zacjelivale svoje rane i pružale podršku drugima. Žene BiH učinile su mir u BiH podnošljivim, jer mir ovdje nije isti kao mir u drugim razvijenim demokratskim društvima. Hvala ženama koje su hrabro došle na svoja zgarišta, koje su  identifikovale svoju djecu po komadu majice, satu ili naočalama, hvala ima što su brišući svoje suze pružiale podršku i majkama koje su izgubile djecu na drugim stranama u ratu. Veličanstvenost živi u bosanskohercegovačkoj ženi.”

Kroz udruženje je Elvedina Alić svoj angažman usmjerila na osnaživanje žena, podršku ranjivim kategorijama stanovništva i razvoj lokalnih inicijativa. Posebno mjesto zauzima ekonomsko osnaživanje žena: edukacije, podrška zapošljavanju i stvaranje mogućnosti da žene vlastitim radom ostvare veću ekonomsku samostalnost. Istovremeno, NERA je postala i mjesto susreta, međusobne pomoći i razmjene iskustava, posebno za žene koje su teže pronalazile svoje mjesto u poslijeratnim ekonomskim i društvenim procesima.

Na pitanje šta žene rade kada rat završi, Konjjičanke daju odgovor da one pokušavaju ponovo organizirati svakodnevni život, pronalaze načine da osiguraju egzistenciju, pomažu drugim ženama, osnivaju i vode udruženja, organiziraju edukacije i susrete te ponovo uspostavljaju veze prekinute ratom. Njihov rad često se odvija kroz male i dugotrajne procese čiji rezultati nisu uvijek odmah vidljivi.