Hercegovke grade sigurnu kuću!

Šta se događa kada zakon kaže da žena ima pravo na zaštitu, ali u njenom gradu ne postoji sigurno mjesto na koje može otići? U Bosni i Hercegovini odgovor na ovo pitanje počeo se mijenjati početkom 2000-ih, kada je nasilje nad ženama sve više izlazilo iz prostora privatnosti i postajalo pitanje javne odgovornosti. Zakon o ravnopravnosti spolova Bosne i Hercegovine donesen je 2003. godine i među oblicima diskriminacije prepoznao je i rodno zasnovano nasilje, uključujući nasilje u porodici – dvije godine kasnije u oba entiteta doneseni su posebni zakoni o zaštiti od nasilja u porodici. Međutim, promjena zakona nije značila da su žene preko noći dobile zaštitu: bilo je potrebno obezbijediti pravnu pomoć, psihološku podršku, saradnju policije i centara za socijalni rad, ali i mjesto na koje žena može otići kada više nije sigurna u vlastitom domu.

U Trebinju je na tom raskoraku između prava i stvarnog života svoju borbu vodila Ljiljana Čičković. Prije nego što se počela baviti zaštitom žena od nasilja, radila je kao samouka tapetarka i otvorila vlastitu radionicu. Zanatom koji se u njenoj sredini uglavnom smatrao muškim bavila se u vremenu kada se od žena još uvijek očekivalo da svoje mjesto u javnosti i svijetu rada prilagode tradicionalnim predstavama o tome šta je „ženski posao”. Nakon vlastitog iskustva porodičnog nasilja, Čičković je 2002. godine inicirala osnivanje Ženskog centra Trebinje.

U Republici Srpskoj su već postojale sigurne kuće u Banjoj Luci, Modriči i Bijeljini, dok ih u Hercegovini nije bilo. Žena je mogla dobiti savjet ili pomoć, ali ako je morala napustiti dom zajedno s djecom, zaštita je podrazumijevala odlazak u drugi dio Republike Srpske. Ljiljana Čičković kaže da je najbliža sigurna kuća ženama iz Hercegovine udaljena šest ili sedam sati vožnje. Žene koje rade, imaju djecu, vode sudske postupke i čiji se svakodnevni život odvija u lokalnoj zajednici teško su mogle jednostavno napustiti cijeli taj prostor. Prema podacima koje je navodila, od osnivanja Ženskog centra 2002. godine samo je jedna žena iz regije iskoristila mogućnost smještaja u udaljenoj sigurnoj kući. Upravo zbog toga je Ženski centar postao važan dio šireg sistema koji se tada počeo stvarati. Od avgusta 2005. godine Centar je osnovao zvaničnu „SOS liniju “ za žrtve porodičnog nasilja, pozivom na broj 059 1264, a onda je na njihovu inicijativu dobijen i kratki broj za cijelu Republiku Srpsku za sve SOS linije (1264).

U međuvremenu se mijenjao i širi pravni okvir. Bosna i Hercegovina potpisala je Istanbulsku konvenciju 2013. godine, ratificirala je iste godine, a Konvencija je za BiH stupila na snagu 1. augusta 2014. godine. Time je država preuzela obavezu da razvija pravni, institucionalni i organizacioni okvir za prevenciju nasilja, zaštitu žrtava i kažnjavanje počinilaca. Ali između usvajanja zakona i stvarne zaštite ostajao je prostor koji se nije mogao riješiti samo propisima. Upravo je tu više od dvije decenije djelovao Ženski centar Trebinje: pružajući ženama pravnu i psihološku podršku, uključujući ih u programe ekonomskog osnaživanja i insistirajući da zaštita od nasilja mora podrazumijevati mogućnost da žena zaista napusti nasilnu sredinu.

Posljednjih godina poseban fokus rada organizacije usmjeren je na problem femicida i potrebu njegovog zakonskog i društvenog prepoznavanja. Kroz istraživanja, javne kampanje i zagovaračke aktivnosti Ženski centar Trebinje upozorava na sistemske propuste koji prethode najtežim oblicima nasilja nad ženama, naglašavajući da prevencija zahtijeva bolju koordinaciju policije, pravosuđa, centara za socijalni rad i zdravstvenih ustanova. Na taj način djelovanje organizacije prevazilazi pružanje pomoći pojedinačnim korisnicama i postaje dio šire borbe za unapređenje javnih politika i sistema zaštite ljudskih prava žena.

Više od dvadeset godina nakon osnivanja Ženskog centra, u junu 2026. godine počeli su radovi na izgradnji prve sigurne kuće za žrtve porodičnog nasilja u istočnoj Hercegovini.