Kako su žene obnavljale Bosansko Grahovo nakon 1995.

Kada se nakon rata Danka Zelić vratila u Bosansko Grahovo, grad je bio među najrazrušenijim sredinama u Bosni i Hercegovini. Povratak stanovništva tek je počinjao, oko 97% objekata porušeno ili spaljeno, privreda uništena. Danka Zelić počela je pomagati ljudima koji su se vraćali.

Kao policajka je počela prevoziti povratnice do njihovih sela i kuća, jer su autobusi UNHCR-a često dovodili ljude samo do grada. Žene su tada prvi put obilazile svoje spaljene i razorene kuće i odlučivale mogu li se vratiti: svjedočila je kada u paljevini i gareži pronađu neki njima drag predmet, džezvu, šerpu, fotografiju, ram slike, goblen, cipelu ili dudu svoje djece… Ubrzo se oko nje okupila grupa žena. Iz tih neformalnih susreta 1999. godine razvilo se Udruženje građanki Grahovo, formalno registrirano 2000. godine: “Sastajale smo se po kućama godinu dana, jako često, upoznavale smo se uz litre domaće kave i soka na razmućivanje, svaka je pričala svoju priču, bile su to ispovijesti životnih 31 drama u dva čina, prije i poslije rata, nečeg lijepog, cvjetnog i mirisnog, i nečeg tumornog, tužnog i žalosnog. Trenutno nisu znale što, nazad se nije smjelo, a naprijed nije moglo. Umorne i iscrpljene od neimaštine, politika obećanja sa TV-a da će biti bolje, realnosti gdje je oko njih sve spaljeno i uništeno, razorenih i razdvojenih obitelji, počele su sakupljati fragmente lijepih uspomena koje nisu bile isprane i stvarati novu viziju svojih života. U toj životnoj misiji sam im pomogla, usmjerila ih, pružila im ruku, i rame, i zagrljaj, i sve što sam mogla učinila sam samo da im budu bolje.”

U narednim godinama rad udruženja odvijao se upravo tamo gdje je poslijeratna obnova bila najpotrebnija. Obnova se velikim dijelom oslanjala na međunarodne programe pomoći, lokalne vlasti i organizacije civilnog društva. U sredinama u kojima institucije nisu imale dovoljno kapaciteta, upravo su lokalne organizacije često povezivale donatore, povratnike i javne službe. U Grahovu je Udruženje građanki postalo jedan od takvih posrednika, ali i organizator konkretnih aktivnosti na terenu. Jedan od prvih velikih programa bio je usmjeren na obnovu poljoprivrede u Bosanskom Grahovu, Glamoču i Kupresu. U saradnji s organizacijom United Methodist Committee on Relief obnavljane su štale, nabavljana stoka i poljoprivredna oprema. Međutim, način na koji su ova sredstva dodjeljivana bio je jednako važan kao i sama materijalna obnova. Danka Zelić insistirala je da se imovina, objekti i sredstva namijenjena ženama upisuju na njihovo ime. U zajednici u kojoj je vlasništvo nad imovinom tradicionalno bilo vezano za muškarce, takav zahtjev mijenjao je jednu od osnovnih pretpostavki poslijeratne obnove: žena nije bila samo članica domaćinstva kojoj treba pomoći, nego osoba koja može biti vlasnica imovine i može nositi ekonomski život porodice.

To se posebno vidjelo kroz proizvodnju i otkup mlijeka. Žene su dobile krave i obnovljene štale, ali je za održivost proizvodnje trebalo uspostaviti i tržište. Udruženje ih je povezalo s mljekarama u Livnu i Bihaću, pomoglo organizaciju otkupnih mjesta i nabavku potrebne opreme. Zatim je trebalo riješiti pitanje novca. Prve dvije žene Danka je odvela u banku da otvore račune na svoje ime. Njihov primjer slijedile su i druge žene. Sličan princip vidljiv je i u drugim oblastima rada udruženja. U periodu kada u Grahovu nije bilo dovoljno zdravstvenih usluga, organizirana je zdravstvena pomoć, dovođeni su ljekari i specijalisti, a otvorene su ginekološka, dječija i stomatološka ambulanta. Kada su nedostajali uslovi za kvalitetno školovanje, opremani su školski kabineti za biologiju, hemiju i fiziku. Žene okupljene oko udruženja tako su ulazile u područja koja se na prvi pogled nisu odnosila na „ženska pitanja“, ali su bila presudna za opstanak povratničke zajednice.

Danka je taj proces bilježila i starim fotoaparatom svog brata, koji je nosila sa sobom od prvih dana povratka. Fotografirala je ljude koji su se vraćali, njihove kuće i prve godine obnove. „Niko nije vjerovao u opstanak. Trebalo je ljudima vratiti nadu“, prisjeća se. Godinama kasnije fotografije je vraćala ljudima koje je tada snimala, podsjećajući ih na ono što su prošli i na ono što su uspjeli ponovo izgraditi.