Rame uz rame s muškarcima

U radionici Fabrike sode Lukavac, među desetak gromkih mašina radila je Fadila Salihović. Nije imala ni četiri razreda škole kada je 1948. godine prvi put kročila kroz vrata radionice Fabrike sode Lukavac (FSL). U fabrici se školovala, stekla zvanje bravara, upoznala svog budućeg muža – cijeli Fadilin život je odredila fabrika. Tiha, povučena djevojka će ostati u kolektivnoj memoriji radnika, a o njenom radu marljivom radu u FSL pisati različite jugoslovenske novine.

U historiji Fabrike sode Lukavac – osnovana 1893. godine kao Prva bosanska tvornica amonijačne sode – žene su prisutne gotovo od samih početaka. Tokom austro-ugarskog perioda u fabrici su radile uglavnom žene iz drugih dijelova monarhije, dok se masovno zapošljavanje lokalnih žena javlja tek nakon Drugog svjetskog rata, u skladu s politikom poslijeratne obnove i društvene jednakosti. U to vrijeme je potražnja za sodom bila izrazito visoka, a mehanizacija je još uvijek ograničena. Fabika se oporavljala od rata. Tada žene postaju važne karike u industrijskom sistemu – iako najčešće u pomoćnim i slabije vidljivim ulogama. Povodom 8. marta, u fabrici su se redovno organizovali posebni programi, uključujući ekskurzije u razne krajeve Jugoslavije. Međutim, samoupravni organi ostajali su pretežno muški, na što je ukazivala Fadila Salihović, smatrajući da se toj temi mora posvetiti veća pažnja.

Fadila je bila jedna od oko 150 žena zaposlenih u fabrici – ali i jedna od rijetkih koje su radile na fizički najzahtjevnijim poslovima, obično rezervisanim za muškarce. „Znam, čudi vas otkud ja – žena – na ovakvom poslu. Zašto da ne?” izjavila je Fadila Salihović u jednom od intervjua. Radila je na izradi bubnjeva za kaustičnu sodu – svakodnevno je kroz njene ruke prolazilo i do tri tone lima. „Moja sreća je da sam zdrava i otporna, pa mogu izdržati“, dodala je, svjesna zahtjeva posla koji je obavljala. Tokom svoje karijere, Fadila Salihović je čak 41 put proglašena udarnicom rada. Za izuzetne radne rezultate odlikovana je Ordenom rada sa zlatnim vijencem, ukazom Predsjednika SFRJ, Septembarskom spomen-plaketom Opštine Lukavac, kao i Zlatnom značkom Fabrike sode Lukavac. Tokom 38 godina neprekidnog rada u Fabrici sode Lukavac, od 1948. do 1986. godine, Fadila Salihović je bila na bolovanju samo dva puta – oba puta zbog porodiljskog odsustva. Jednog dana, kada se nije pojavila na poslu, kolege su se iznenadili – toga jutra Fadila je rodila sina, bez da je iko znao da očekuje porod. U jednoj od rijetkih ličnih izjava, Fadila je rekla: „Moje su želje velike. Prva je da dovršim kuću, a druga da s drugovima dočekam penziju.“ Iza te jednostavne rečenice stoji cijeli svjetonazor jedne radničke epohe – u kojoj je rad mjerilo društvene vrijednosti.