Priča o gračaničkim babicama

Godine 1950. je Gračanica, kao i veći dio Bosne i Hercegovine, bila pogođena velikom sušom koja je uništila ljetinu i dovela do nestašice hrane – zemlji je prijetila glad. Pored ekonomskih teškoća, svakodnevicu su dodatno opterećivale zarazne bolesti poput tifusa, sifilisa i tuberkuloze. U takvom kontekstu započinju prve ozbiljne akcije podizanja zdravstvene svijesti i infrastrukture: masovne vakcinacije, sanitarni pregledi i edukacije o higijeni. Te mjere pokretale su tadašnje vlasti i društvene organizacije poput Narodnog fronta i Antifašističkog fronta žena (AFŽ), ali ključnu ulogu nosili su zdravstveni radnici i radnice na terenu. Babice, bolničari, ljekari i higijeničari ulazili su u domove, suočavali se sa siromaštvom, neznanjem i nepovjerenjem – i strpljivo, korak po korak, mijenjali navike svojih sugrađana te gradili temelje javnog zdravstva. Te iste godine, u Gračanicu dolazi i mlada babica Katarina Katica Rimac (kasnije Ivanišević).

Katica je rođena 1929. godine u Šarengradu kod Vukovara. Nakon osnovne škole, roditelji su je 1947. upisali u babičku školu u Sarajevu, odakle je dekretom raspoređena na službu. Po dolasku u Gračanicu, Katica je imala sreću da u ambulanti zatekne Biseru Halilbegović, iskusnu i već afirmisanu babicu sa sedam godina staža. Bisera, prva školovana muslimanka u domenu zdravstvene zaštite u Gračanici, je srdačno prihvatila novu kolegicu i brzo je uvela u posao, a zatim otišla na svoj prvi godišnji odmor koji do tada, zbog količine posla, nije mogla koristiti. Prije odlaska, ostavila je Katici spisak porodilja koje je trebalo obići i porađati po kućama. Već u prvim sedmicama samostalnog rada, obavila je čak 15 poroda.

Nakon povratka Bisere Halilbegović, Katica je preuzela terenski rad. Kretala se od sela do sela, ulazila u domove gdje su još vladali nepovjerenje, praznovjerje i duboko ukorijenjene predrasude. U takvom okruženju ponekad je skrivala i vlastiti identitet – predstavljala se kao Zlata ili Mina, samo da bi mogla pomoći i steći povjerenje. Već 1952. godine, zajedno s malom i predanom ekipom ljekara i bolničara, preselila se u novoizgrađeni Dom zdravlja. Žene nisu bili naviknute na bolničko liječenje, a još manje na porođaje u porodilištu. Trebalo je “lomiti otpore i zablude”, jer je narod, kako je govorila, “zdravstveno bio zapušten”. Dešavalo se, prisjeća se Katica, “da žena poslije poroda, nakon što je babica smjesti u bolnički krevet, prostre deku i legne na pod, čim tu nema nekog od osoblja”. No, vremenom se i to mijenjalo. Uz ogroman trud i predan rad, bolnica je počela da živi. Tokom 1954. godine otvoren je dječji dispanzer, a potom i dispanzer za trudnice.

Priča o Biseri Halilbegović i Katici Ivanišević samo je jedna od važnih epizoda u široj historiji razvoja zdravstvene službe u Gračanici. Lutvija Salkić, Vera Jovanović, Behka Jahić, Tifa Brkić i Radojka Nedeljković upisane su u pamćenje zajednice kao babice koje su bile ključne akterke u uvođenju modernih oblika zdravstvene zaštite. One su bile most između tradicionalnog načina života i novih zdravstvenih politika.