Pekinška deklaracija: žene BiH u borbi za ravnopravnost

U septembru 1995. godine u Pekingu je održana Četvrta svjetska konferencija Ujedinjenih nacija o ženama, jedan od najznačajnijih događaja u historiji međunarodne borbe za ravnopravnost žena. Konferencija je nastavljala procese započete na prethodnim svjetskim konferencijama o ženama u Mexico City-ju 1975, Kopenhagenu 1980. i Nairobiju 1985. godine, ali je njen rezultat bio ambiciozniji: usvojene su Pekinška deklaracija i Platforma za akciju, dokumenti kojima su utvrđeni strateški ciljevi za unapređenje položaja žena širom svijeta.

Platforma za akciju definirala je dvanaest kritičnih područja: žene i siromaštvo; obrazovanje i obuku žena; žene i zdravlje; nasilje nad ženama; žene i oružani sukob; žene i privredu; žene na pozicijama vlasti i odlučivanja; institucionalne mehanizme za poboljšanje položaja žena; ljudska prava žena; žene i medije; žene i okoliš te položaj djevojčica. Dokument je polazio od stava da ravnopravnost žena i muškaraca nije samo pitanje ženskih prava nego preduslov društvenog razvoja i mira.

Za Bosnu i Hercegovinu vrijeme održavanja konferencije imalo je posebno značenje. Dok su se u Pekingu vodile rasprave o nasilju nad ženama, položaju žena u oružanim sukobima i njihovom učešću u mirovnim procesima, rat u Bosni i Hercegovini još uvijek je trajao. Zbog toga pitanja koja su za mnoge delegacije predstavljala područja međunarodne politike za žene iz Bosne i Hercegovine nisu bila apstraktna: odnosila su se na ratno iskustvo, prisilno raseljavanje, seksualno nasilje, gubitak članova porodice i isključenost žena iz političkih procesa u kojima se odlučivalo o završetku rata.

Bosanskohercegovačko učešće na Pekinškoj konferenciji počelo je još tokom priprema. Na pripremnoj konferenciji u Beču učestvovale su profesorice Univerziteta u Sarajevu Tatjana Ljujić-Mijatović, Emina Kečo i Ajnija Omanić. Na samu konferenciju u Pekingu kao delegacija Bosne i Hercegovine otišle su Jasna Bakšić-Muftić i Amela Sapčanin, dok je doktorica iz Tuzle Vesna Ferković učestvovala kao predstavnica nevladinog sektora.

Predsjednica bosanskohercegovačke delegacije bila je Jasna Bakšić-Muftić, pravnica koja se bavila ljudskim pravima i članica organizacije MAK Bosanka, čiji je rad tokom rata bio posebno usmjeren na prava žena koje su preživjele ratno seksualno nasilje. Amela Sapčanin u Peking je stigla iz New Yorka, gdje je radila pri Ujedinjenim nacijama. Prema sjećanju Jasne Bakšić-Muftić, delegacija Bosne i Hercegovine bila je, zajedno s delegacijom Djevičanskih Ostrva, najmanja na konferenciji

Malen broj članica, međutim, nije značio i pasivno učešće. Bakšić-Muftić pratila je plenarne sjednice i učestvovala u radu grupe posvećene ljudskim pravima, unutar koje se raspravljalo o ženama u konfliktima, određivanju oblika njihove patnje i definiranju konkretnih zločina. Za predstavnice Bosne i Hercegovine posebno je bilo važno međunarodno prepoznavanje nasilja nad ženama u ratnim okolnostima. U Pekingu su se povezale sa širokom međunarodnom feminističkom mrežom i organizacijama koje su zagovarale veću vidljivost nasilja nad ženama i njegovo jasno prepoznavanje u međunarodnim dokumentima.

Pekinška platforma zato je za Bosnu i Hercegovinu imala značenje koje je nadilazilo opštu raspravu o ravnopravnosti spolova. Među njenim strateškim ciljevima našli su se povećanje učešća žena u rješavanju konflikata i donošenju odluka, zaštita žena koje žive u područjima oružanih sukoba, smanjenje kršenja ljudskih prava žena u konfliktnim situacijama i priznavanje posebnih potreba žena izbjeglica i raseljenih osoba, čime su iskustva koja su žene iz Bosne i Hercegovine tokom rata već živjele postala dio globalnog jezika ženskih ljudskih prava.

Ipak, između međunarodnog priznanja tih principa i njihovog provođenja u Bosni i Hercegovini postojao je veliki jaz. Pekinška deklaracija i Platforma za akciju nisu međunarodni ugovor koji državama nameće iste pravne obaveze kao ratificirana konvencija. Njihov značaj bio je prije svega politički i programski: državama su ponudile ciljeve i mehanizme pomoću kojih ravnopravnost žena treba uključivati u zakone, institucije i javne politike. Za žene iz Bosne i Hercegovine to je značilo dobijanje međunarodno priznatog okvira na koji su se mogle pozivati u svojim zahtjevima prema vlastima.

Iskustvo Jasne Bakšić-Muftić pokazalo je koliko je taj raskorak mogao biti velik. Međunarodna konferencija na kojoj je Bosna i Hercegovina učestvovala završila je dokumentom koji je naglašavao važnost uključivanja žena u rješavanje sukoba i izgradnju mira. Samo nekoliko mjeseci kasnije, tokom pregovora kojima će rat u Bosni i Hercegovini biti okončan, nijedna žena nije bila članica bosanskohercegovačkog pregovaračkog tima u Dejtonu. Pekinška konferencija i Dejtonski mirovni pregovori tako su 1995. godine gotovo istovremeno ponudili dvije suprotne slike položaja žena: u jednoj je njihovo ravnopravno učešće u odlučivanju o miru proglašeno globalnim ciljem, dok su u drugoj bile gotovo potpuno odsutne iz procesa u kojem se odlučivalo o poslijeratnom uređenju njihove zemlje.