Kako su žene Livna postepeno mijenjale zajednicu

Poslijeratni razvoj Bosne i Hercegovine često se opisuje kroz obnovu kuća, puteva i institucija. Mnogo rjeđe govori se o obnovi društvenih veza i stvaranju organizacija koje su pomagale ljudima da ponovo izgrade svakodnevni život. U tom procesu posebno mjesto zauzimale su ženske organizacije nastale nakon 1995. godine. One nisu pružale samo humanitarnu pomoć, nego su postale mjesta psihološke podrške, obrazovanja, ekonomskog osnaživanja, izgradnje mira i razvoja ženskih ljudskih prava. Upravo su kroz njihov rad postavljeni temelji brojnih institucionalnih promjena koje danas predstavljaju sastavni dio sistema zaštite ljudskih prava u Bosni i Hercegovini.

U prvim poslijeratnim godinama žene su se suočavale s višestrukim izazovima. Mnoge su ostale bez zaposlenja, nosile posljedice ratnih trauma i bile primorane preuzeti odgovornost za egzistenciju svojih porodica. Istovremeno, među zajednicama koje su do jučer bile u sukobu postojalo je duboko nepovjerenje. Upravo zato prve ženske organizacije nisu nastajale samo kao mjesta pomoći ženama, nego i kao prostori u kojima se učilo ponovo razgovarati, sarađivati i graditi povjerenje.

Jedna od žena koja je obilježila taj proces u Livnu bila je Jasminka Borković, profesorica pedagogije i psihologije, dugogodišnja aktivistkinja i jedna od ključnih osoba u razvoju Udruženja žena LI-Woman. Prije rata radila je u Centru za socijalni rad u Livnu, ali je 1993. godine, kao i mnogi pripadnici manjinskih etničkih zajednica, ostala bez posla. Dvanaest godina bila je nezaposlena, da bi kasnije radila kao stručna savjetnica u Agenciji za državnu službu Federacije Bosne i Hercegovine. Paralelno s profesionalnim angažmanom pune tri decenije posvetila je radu u nevladinom sektoru

Udruženje LI-Woman osnovano je 1996. i krajem avgusta 2026. godine je svečano obilježilo 30 godina rada zajedno sa ženama iz cijele BiH. Prvobitna ideja bila je jednostavna: okupiti žene kako ne bi ostale izolirane i zaboravile vlastitu društvenu ulogu. Međutim, vrlo brzo pokazalo se da takvo okupljanje može prerasti u mnogo širi pokret. Organizirane su edukacije, informatičko opismenjavanje, kursevi pisanja projekata i različiti programi ekonomskog osnaživanja žena, dok su istovremeno pokretani programi za prevenciju i zaštitu žena, žrtava porodičnog nasilja i razvijane inicijative za promociju ženskih ljudskih prava i izgradnju mira.

Bilo je to vrijeme prvih prelazaka međuopštinskih i entitetskih granica i najveći izazov nije bio samo nedostatak novca nego i nepovjerenje među ljudima. Žene različitih etničkih zajednica često nisu željele da ih javnost vidi zajedno. Neki sastanci održavali su se u večernjim satima ili na rubovima gradova kako bi učesnice ostale neprimijećene. Strpljivim radom, uključivanjem žena svih nacionalnosti i insistiranjem na zajedničkim ljudskim vrijednostima, organizacija je postepeno postala prostor u kojem je etnička pripadnost prestala biti važnija od zajedničkih problema i ciljeva.

Posebno mjesto u radu Jasminke Borković zauzimala je izgradnja mira. Smatrala je da Bosna i Hercegovina svoju snagu pronalazi upravo u različitostima i da je potrebno njegovati zajednički život, a ne samo suživot. Zato su organizirani međureligijski susreti, edukacije i javni događaji na kojima su učestvovali predstavnici različitih vjerskih zajednica i akademske zajednice. Jedan od najznačajnijih bio je skup o interreligijskom i multikulturalnom dijalogu, prvi takve vrste u Livnu nakon rata, koji je okupio teologe i intelektualce različitih tradicija i pokazao da je javni razgovor moguć i nakon dubokih društvenih podjela.

Podjednako važan bio je i praktični rad na poboljšanju svakodnevnog života žena. Organizacija je provodila projekte dodjele stoke i pomoći socijalno ugroženim porodicama, proizvodnje i prodaje rukotvorina, edukacija i stručnih obuka, dok su žene vlastitim radom stvarale dodatne prihode za porodice. Istovremeno su članice LI-Woman, zajedno sa  organizacijama iz cijele BiH, učestvovale u izradi prvih zakonskih rješenja iz oblasti ravnopravnosti spolova i zaštite žena od nasilja, čime su iskustva iz lokalnih zajednica prenosile u procese oblikovanja javnih politika i doprinijele da ove oblasti budu sistemski riješene, što je bila prekretnica za žene BiH i hvatanje koraka sa razvijenim zemljama.

Jasminka Borković svoj rad upoređuje i vidi mnogo sličnosti sa radom AFŽ. Poput AFŽ-a, i poslijeratne ženske organizacije nastojale su mobilizirati žene, omogućiti im obrazovanje, razvijati kritičko mišljenje, motivirati i osvijestiti ih da se uključe u javni život, politiku, da shvate da im nijedan resurs nije nedostupan, unatoč tradiciji i predrasudama i jačati njihovu društvenu ulogu. Razlika je bila u novom historijskom kontekstu: umjesto obnove zajedničke zemlje nakon Drugog svjetskog rata, žene su sada spajale dijelove razdvojene zemlje, obnavljale društvo razoreno ratom devedesetih, spajali ljude na temelju zajedničkih vrijednosti, poštujući identitete i izbore svakoga od njih, gradeći istovremeno prve moderne mehanizme zaštite ženskih ljudskih prava u Bosni i Hercegovini.

Priča Jasminke Borković pokazuje da poslijeratna obnova nije bila moguća bez žena, naročito onih emancipovanih, osviještenih, sa jasnom vizijom o ravnopravnosti u društvu, a koje su, često crpeći snagu iz vlastitog iskustva gubitka, stvarale nove oblike ženske solidarnosti i društvenog angažmana, mapirajući potrebe žena i odgovarajući na zahtjeve koji su se postavljali pred bh. društvo.Kroz obrazovanje,zagovaranje, izgradnju mira i razvoj zakonodavstva postavile su temelje savremenog ženskog pokreta u Bosni i Hercegovini i pokazale da su žene bile među najvažnijim graditeljicama demokratskog i pluralnog društva nakon 1995. godine.