Žene koje su ponovo gradile život

Dok se proces obnove najčešće prikazuje kroz obnovljene kuće, infrastrukturu i institucije, manje je vidljiv svakodnevni rad ljudi koji su se odlučili vratiti u svoje prijeratne sredine i ponovo izgraditi život. Posebno mjesto u tom procesu zauzimale su žene. Kao povratnice, majke, radnice i aktivistkinje, one su istovremeno obnavljale porodice, vraćale imovinu, ostvarivale izgubljena prava i ponovo uspostavljale društvene veze u zajednicama koje su rat duboko promijenio.

U mnogim dijelovima Bosne i Hercegovine povratak je podrazumijevao i dugotrajnu borbu za obnovu spaljenih domova, povrat radnih mjesta, ostvarivanje penzijskih i imovinskih prava, ali i ponovno sticanje osjećaja pripadnosti sredini iz koje su ljudi bili protjerani. U tim procesima žene su često preuzimale vodeću ulogu, ne samo u vlastitim porodicama nego i kroz udruženja koja su pružala podršku drugim povratnicima.

Jedna od njih bila je Memnuna Mahić, penzionisana učiteljica iz Ljubuškog i jedna od prvih bošnjačkih povratnica u taj grad nakon rata. Njena životna priča pokazuje kako se lično iskustvo gubitka može pretvoriti u dugoročan društveni angažman.

Tokom rata Memnuna Mahić, kao i drugi Bošnjaci zaposleni u Ljubuškom, ostala je bez posla. Sa suprugom i četvero djece bila je primorana napustiti grad i izbjegla je u Njemačku. Kada su njemačke vlasti 1999. godine započele proces povratka izbjeglica u Bosnu i Hercegovinu, odlučila se vratiti u Ljubuški zajedno s djecom, dok je njen suprug ostao u Njemačkoj. Po povratku je zatekla spaljenu porodičnu kuću, koju je potom obnovila, a nakon sudskog postupka uspjela je vratiti i svoje radno mjesto učiteljice. Njena priča svjedoči da povratak, između ostalog, bio i početak nove borbe za elementarna građanska prava.

Svoj angažman nije ograničila na vlastito iskustvo. Bila je među osnivačicama povratničkog udruženja Eho, kroz koje je godinama pomagala drugim povratnicima u ostvarivanju prava na povrat imovine, zemljišta, telefonskih priključaka, radnih mjesta i penzija. Takav rad pokazuje da su žene nakon rata često bile posrednice između građana i institucija, preuzimajući odgovornost za procese koji su bili presudni za obnovu lokalnih zajednica.

Važan dio njenog djelovanja odnosio se i na izgradnju novih mreža solidarnosti među ženama. Sarađivala je sa ženama iz Kozarca, Sarajeva, Mostara i drugih sredina, učestvujući u programima edukacije, međusobne podrške i razmjene iskustava. Takve inicijative doprinijele su obnovi povjerenja među ljudima i pokazale da poslijeratna obnova nije bila samo institucionalni proces, nego i rezultat svakodnevne saradnje žena koje su dijelile slična iskustva rata i raseljavanja.

Memnuna Mahić u razgovoru se osvrnula i na položaj žena nakon Drugog svjetskog rata. Posebno je istakla da su u njenoj sredini mnogi muškarci nakon rata bili odsutni ili stradali, zbog čega su žene preuzimale ekonomske poslove koji ranije nisu bili uobičajeni za njih, uključujući trgovinu i šverc duhana kao način preživljavanja. Za razliku od brojnih drugih sredina u Bosni i Hercegovini, navodi da u Ljubuškom nije postojao izražen otpor školovanju djevojčica. Naprotiv, iskustvo rada u inostranstvu, naročito u Njemačkoj, doprinijelo je većoj otvorenosti roditelja prema obrazovanju kćeri, što predstavlja zanimljiv primjer lokalnih razlika u procesu društvene modernizacije.

Iskustvo Memnune Mahić spaja nekoliko važnih procesa: prisilno raseljavanje, povratak, borbu za građanska prava, obrazovanje i međusobnu solidarnost žena. Upravo zato njen život predstavlja primjer kako se individualna upornost može pretvoriti u doprinos obnovi čitave zajednice. Da je takav doprinos prepoznat i u lokalnoj zajednici potvrđuje činjenica da joj je, povodom obilježavanja 70. godišnjice Osnovne škole Marko Marulić u Ljubuškom, uručena Plaketa za životno djelo, u znak priznanja za višedecenijski predani rad u obrazovanju i doprinos razvoju škole i zajednice.