Na svoje ime

Kada se Jela Bulajić iz Potoka 1946. godine obratila Hercegovačkom okružnom narodnom odboru, nije tražila da joj se omogući posao koji nikada ranije nije radila. Tražila je da nastavi voditi gostionicu koju je, prema obrazloženju mjesnog odbora, vodila gotovo dvadeset godina, još „dok je kao djevojka bila“.

Do rata je gostionica formalno bila vezana za njenog supruga Đorđa Bulajića. Njega su 1941. odvele ustaške vlasti i od tada mu se izgubio svaki trag. Jela je ostala sa petero maloljetne djece i osamdesetogodišnjom svekrvom. Druge imovine porodica nije imala, pa je posao koji je godinama poznavala sada postao i jedina realna mogućnost da ih izdržava.

Ni mjesni odbor nije dovodio u pitanje njenu sposobnost da vodi gostionicu. Naprotiv, podržavao je njenu molbu i upozoravao da bi bez tog prihoda Jela „sa svojih sedam članova porodice pala na milost i nemilost narodu“. Postojao je, dakle, posao, žena koja ga je znala obavljati i porodica koja je od njega zavisila.

Upravo 1946. godine novi Ustav FNRJ proglasio je žene ravnopravnim s muškarcima u svim oblastima državnog, privrednog i društveno-političkog života. Zakonski okvir time se bitno promijenio, ali njegovo pretvaranje u svakodnevnu praksu odvijalo se sporije. Jelina molba pokazuje kako je taj prijelaz mogao izgledati na sasvim konkretnoj razini.

Gostionica je, naime, i dalje formalno bila vezana za Đorđino ime, a njegova sudbina nije bila službeno utvrđena. Bez potvrde o smrti nije bilo jednostavno prenijeti dozvolu na Jelu. Ratna neizvjesnost nastavila se tako i nakon njegovog završetka: Jela je mogla svakodnevno voditi posao, ali je njeno pravo da njime samostalno raspolaže zavisilo od administrativnog statusa supruga čija sudbina nije bila poznata.

Slični tragovi pojavljuju se iste godine i u Stocu. Zahida Begović dobila je privremenu dozvolu za maloprodaju duhana i monopolskih proizvoda, a Naza Jašarbegović odobrenje za otvaranje pomoćne prodavnice. O njihovim životnim okolnostima znamo znatno manje, ali njihova imena u službenim dokumentima bilježe žene koje se nakon rata pojavljuju kao osobe kojima se izdaju dozvole za samostalno obavljanje poslova i ostvarivanje prihoda.

Jelina molba zato otvara pitanje šire od sudbine jedne gostionice. Rat je mnoge žene doveo u situaciju da poslovi, imovina i porodični prihodi više nisu mogli ostati samo formalno vezani za muškarce. U Jelinom slučaju ta promjena nije počinjala učenjem novog posla. Posao je već bio njen svakodnevni rad; trebalo je još da postane i njeno pravo.