Nemoguće mi je ostaviti dijete samo

„Nemoguće mi je ostaviti dijete samo“, napisala je Fahra Morić 1951. godine u molbi za prijem djeteta u mostarsko obdanište. Tek se zaposlila i od svoje plate izdržavala je dvoje djece. Poslodavac joj nije dozvoljavao da dijete dovodi na posao, a kod kuće nije imao ko ostati s njim. Jedno je zato namjeravala poslati bratu, učitelju u Gacko, dok je za drugo tražila mjesto u obdaništu.

Fahra nije bila jedina majka pred takvim izborom. Iste godine Gradskom narodnom odboru obratila se i Mejra Kupusija, udovica, majka četvero djece i zaposlenica Doma narodnog zdravlja. Dok je bila na poslu, dvoje najmlađih ostajalo je samo od ranog jutra do kasno navečer. Molila je da budu primljeni u obdanište „da mi djeca ne bi bila prepuštena uličnom odgoju, što djecu dovodi u sigurnu propast, a i šteti općoj zajednici.“

Takve molbe nisu stizale u trenutku kada je već postojao razvijen sistem brige o djeci. On se tek gradio. Organizirani predškolski rad u Mostaru počeo je nakon rata, a 1951. lokalna vlast odlučila je otvoriti i drugi dječiji vrtić. Iza te odluke slijedila su sasvim praktična pitanja. Trebalo je pronaći prostor, opremiti ga i organizirati svakodnevni rad. Upraviteljica Nada Perković tražila je od Crvenog križa krevete, posteljinu, ručnike, igračke i sapun, a u oktobru je Narodni odbor novom vrtiću dodijelio dvije prizemne prostorije u Ulici Osmana Đikića.

Mostarski primjer bio je dio šire poslijeratne promjene. Zapošljavanje žena podrazumijevalo je da dio brige o djeci, koji je ranije gotovo u potpunosti ostajao unutar porodice, preuzmu i javne ustanove. Vrtići su zato istovremeno pripadali politici dječije zaštite i infrastrukturi potrebnoj zaposlenim roditeljima. Njihov rad ipak nije bio potpuno preuzet na javni trošak. Sačuvana lista Dječijeg vrtića br. 1 pokazuje da su roditelji plaćali mjesečnu opskrbninu, u različitim iznosima, dok su se prostor, oprema i druga sredstva osiguravali kroz lokalnu vlast i pomoć drugih organizacija.

Upravo između tog sistema koji se tek uspostavljao i svakodnevnih potreba porodica nalazile su se žene poput Fahre i Mejre. Njihovo zaposlenje nije uklanjalo odgovornost za djecu. Naprotiv, one su morale pronaći osobu ili ustanovu koja će ih čuvati, obrazložiti svoje porodične prilike i zatražiti mjesto. I Delfa Pavlović, zaposlena majka četvero djece, 1951. godine svoju je situaciju sažela u nekoliko riječi: „Nemam mogućnosti da dijete ostavljam kod kuće.“

Fahra je razmišljala da jedno dijete pošalje bratu u Gacko. Mejra je dvoje djece ostavljala same dok je radila. Delfa nije imala kome ostaviti svoje. Istovremeno je Nada Perković pokušavala osigurati krevete, posteljinu i prostor za novi vrtić. Na tim paralelnim iskustvima može se pratiti jedna od svakodnevnih strana promjene položaja žena nakon rata: mogućnost da rade zavisila je i od toga postoji li mjesto na kojem njihovo dijete može ostati dok su na poslu.