Građanska hrabrost kao oblik ženskog otpora

Kada je rat u Bosni i Hercegovini završen 1995. godine, za Šteficu Galić i njenu porodicu iz Ljubuškog počeli su novi izazovi, povezani sa njihovim iskustvom rata.

Štefica Galić rođena je 1963. godine u Malom Ograđeniku kod Čitluka. Godine 1981. udala se za Nedeljka Galića, fotografa, i preselila u Ljubuški. Zajedno su vodili fotografsku radnju. Tokom rata radnja je postala jedno od mjesta preko kojih su pomagali svojim sugrađanima. Galići su primali i prosljeđivali garantna pisma za ljude zatočene u Heliodromu, a ponekad su ih i falsificirali kako bi pomogli ljudima da napuste zatočeništvo. Njihova kuća nalazila se u blizini policijske stanice i Vojno-istražnog zatvora u Ljubuškom, pa je Štefica neposredno svjedočila hapšenjima i odvođenjima Bošnjaka. O onome što je vidjela javno je govorila. Nakon rata su zbog toga izgubili dio društvenog prostora u kojem su živjeli: ljudi su ih izbjegavali, njihova fotografska radnja ostala je bez mušterija, a porodica je živjela pod pritiskom lokalne sredine. Nedeljko je bio teško bolestan, a Štefica je istovremeno radila kao fotografkinja i brinula o porodici. Radila je različite poslove, a nakon fotografskih zadataka na terenu i u fotolaboratoriji, brala je jagode kako bi porodici donijela novac potreban za život. Nedeljko Galić umro je 2001. godine.

Nakon gotovo dvije decenije rada u fotografiji, iskustvo rata i poslijeratnog života sve više je počela bilježiti kroz pisanu riječ. Ono što je ranije neposredno gledala i fotografisala postalo je tema njenog novinarskog rada: ratna iskustva, posljedice progona i podjela, ali i ljudi i događaji koji su ostajali izvan dominantnih priča o prošlosti. Godine 2010. postala je glavna i odgovorna urednica portala Tačno.net, koji je okupljao autore iz različitih sredina i otvarao prostor za tekstove o društvenim i političkim pitanjima. Bilo je to vrijeme u kojem se bosanskohercegovačko društvo istovremeno obnavljalo i suočavalo s naslijeđem ratnih podjela. Povratak izbjeglica, podijeljene lokalne zajednice, neriješena pitanja ratnih zločina i različita tumačenja prošlosti oblikovali su javni prostor u kojem su se paralelno razvijali novi oblici građanskog djelovanja i nezavisni mediji. Upravo tada internet postaje važan novi prostor javnosti: omogućava manjim redakcijama i pojedincima da objavljuju sadržaje izvan tradicionalnih medijskih i političkih struktura. Za Šteficu Galić novinarstvo je tako postalo novi oblik javnog djelovanja. Iskustvo pomaganja konkretnim ljudima tokom rata postepeno se pretvorilo u potrebu da se bilježi, istražuje i javno govori o onome što se dogodilo.

Poseban značaj u njenom radu imao je dokumentarni film Neđo od Ljubuškog, posvećen njenom suprugu. Nakon prikazivanja filma Štefica Galić bila je izložena dugotrajnoj kampanji prijetnji, javnih napada, sudskih procesa i društvene izolacije. Zbog sigurnosnih razloga napustila je Ljubuški i preselila u Mostar, dok su njena djeca također bila izložena pritiscima i napustila rodni grad. Uprkos tome, nastavila je javno govoriti o ratnim zločinima, odgovornosti medija i potrebi zaštite slobode govora.

Štefica Galić ističe da je period nakon prikazivanja dokumentarnog filma još više učvrstio “u uvjerenju da je važno govoriti istinu, bez obzira na cijenu”. Tačno.net je trinaest godina razvijala kao prostor nezavisan od političkih, ekonomskih i nacionalističkih pritisaka. Pored novinarstva, učestvovala je u organizaciji Škole kritičkog mišljenja, javnih tribina i izdavačkih projekata s ciljem razvijanja kritičkog mišljenja među mladima i očuvanja demokratske kulture dijaloga.

Istovremeno, njena priča govori i o položaju žena koje djeluju u javnom prostoru. Sama ističe da su napadi kojima je bila izložena često imali izrazito rodnu dimenziju – od očekivanja da žena „šute i trpe”, do pokušaja diskreditacije kroz uvrede, prijetnje i društvenu izolaciju. Uprkos tome, odbila je odustati od javnog djelovanja, smatrajući da je građanska odgovornost važnija od lične sigurnosti ili društvenog prihvatanja.

Za svoj rad dobila je više priznanja. Godine 2018. dodijeljena joj je nagrada Johann Philipp Palm za slobodu govora, a 2023. nagrada Goran Bubalo. Nedeljko Galić je 2012. posthumno dobio Nagradu Duško Kondor za građansku hrabrost.