Ćetiba Dupanović – kad ti život da limun, ti od njega napravi festival

autor: Ramiz Huremagić

Ćetiba Dupanović pripada generaciji Bišćanki čiji je životni put snažno obilježio kulturni i društveni razvoj grada. Nakon ličnih životnih iskušenja koja su je pratila od najranijeg djetinjstva, kad je sa samo dvije godine ostala uz majku nakon što je otac poginuo u Narodno-oslobodilačkoj borbi – kako sama kaže: najteže mi se bilo riješiti toga privjeska ratnog siročeta, a tako su me svi zvali; pa do kasnijih tragedija i iskušenja sa rođenim djetetom, koje je stradalo kao civilna žrtva rata u artiljerijskim napadima na Bihać, Ćetiba je svoj cijeli profesionalni put provela u oplemenjivanju
života, i porađanju znanja i ljepote. Pola života je provela u obrazovanju, u kojem je dvadeset godina radila s djecom i mladima, djelujući u prostoru u kojem se oblikuju znanje, karakter i odnos prema zajednici. Drugih dvadeset je vodila kulturni i društveni život Bihaća u općinskoj upravi.

Njen, ipak, najveći i najposebniji trag ostaje u kulturi. U vremenu nakon rata, kada se Bihać još obnavljao i pokušavao vratiti normalnom životu, Ćetiba Dupanović, zajedno s grupom entuzijasta, porađa ideju festivala scenskih umjetnosti „Bihaćko ljeto“. Ključna je bila 1999. godina, kad je Festival formalno utemeljen Zaključkom Općinskog vijeća Bihać od 9. marta 1999. godine, a iste godine imao i svoje prvo izdanje. I sve to u vrijeme kad su po bihaćkim prozorima još bile najlonske UNHCR folije iz rata i kada ukupni smještajni kapaciteti grada nisu prelazili nekoliko
desetina kreveta. Unatoč tome, Ćetiba je imala san – magiju teatra dovesti ljudima koji su proveli 1201 po opsadom, gladni, promrzli i istraumatizirani. I to stvarno nije mogao niko drugi učiniti – Ćetiba je nepogrešivo slutila da jedno društvo i zajednica mogu preživjeti i najgori i najkrvaviji rat, ali da bez ljepote, kulture i umjetnosti ne može opstati i napredovati. Ona je imala tu viziju i drčnost da prodrma cijelu Krajinu i Bosnu i da porodi čedo koje se bliži svojoj tridesetoj godišnjici.

Festival scenskih umjetnosti “Bihaćko ljeto” donio je susret građana s teatrom, umjetnicima i kulturnim sadržajima, vraćajući umjetnost u svakodnevni život poraća i izranjavanog grada. S obzirom da Bihać nikad nije imao pozorište, trebalo je dobiti i publiku. Zapravo, trebalo ju je stvoriti i edukovati. I u tome je uspjela. Na festival su dolazile pozorišne kuće i umjetnici iz Bosne i Hercegovine i cijele regije sa nekim od najvećih pozorišnih ostvarenja i najznačajnim imenima ex-YU glumišta. I dolaze još uvijek, sad već i zbog same publike koja se profilisala u jednu od najsenzibilnijih na ovim prostorima.

Ćetibin doprinos nije bio samo u ideji. Bila je pokretačica, organizatorica i osoba koja je povezivala Bihać s pozorišnim i umjetničkim svijetom, otvarajući gradu prostor za gostovanja, susrete i nove kulturne sadržaje. Njena vizija bila je da Bihać ne bude samo publika nego i mjesto u kojem se kultura događa. „Bihaćko ljeto“ je tokom narednih decenija preraslo u najprepoznatljiviju kulturnu manifestaciju grada Bihaća i Unsko-sanskog kantona, te festival na koji još uvijek rado dolaze
pozorišne kuće.

Životni put od ratnog siročeta, preko dvije decenije rada u obrazovanju, do kulturne inicijatorice pokazuje najvažniju nit njenog života – vjeru pojedinca da se zajednica može i mora mijenjati znanjem, ljudskošću i umjetnošću. Upravo zato priča o Ćetibi Dupanović nije samo priča o jednom festivalu, nego i o ženi koja je u jednom teškom vremenu pokušala vratiti gradu ono što rat nije mogao uništiti – potrebu za ljepotom, susretima i kulturom. I koja je u tome uspjela.

Kao neko ko je imao čast i privilegiju da Ćetibin životni put ovjekovječi kroz dokumentarni film “Ćetiba”, nakon tog čarobnog, oplemenjujućeg i iscjeliteljskog iskustva, mogu posvjedočiti da dobro i napredak nikad ne dolaze iz zone komfora i blagostanja. Umjetnosti nema bez agona i kao što kaže i sama Ćetiba: “Bog nikad ne da ste rahat”.

Moja Ćetiba – žena koja nosi osmijeh čak i kad plače, i koju nose vode koju se je porodile – Una po ocu i mjestu življenja, i Neretva po majci Mostarki, koja ju je odgojila. Žena koju bi trebalo propisivati kao terapiju za beznađe, malodušje i tragedije. Jer, bolji lijek od Ćetibe ne postoji.