Žene “Kombiteksa”

Početkom 2000-ih, fotografije Kombiteksa zamalo su završile na smetljištu – a s njima je mogao nestati i jedan od važnih tragova iz kojih danas možemo rekonstruisati kako je nastajao industrijski Bihać i ko ga je stvarao. Sačuvane fotografije prvi put su objedinjene i predstavljene kroz izložbu „Kombiteks: prostor i vrijeme“ autorice Jasne Pašić, u produkciji Centra za savremenu kulturu KRAK. Pažljivim čitanjem tih kadrova pred nama se otvara i priča o ženama Bihaća i okoline: u kojim poslovima ih zatičemo, kako su predstavljene kao radnice i članice kolektiva i koliko je njihov rad bio vidljiv u slici jednog od najvećih tekstilnih sistema u Bihaću.

Kombiteks je osnovan 1957. godine, u trenutku kada je Bihać još uvijek bio grad izrazito oslonjen na poljoprivredu. Prve proizvodne mašine bile su smještene u adaptiranoj radionici nekadašnje Jugoslavenske državne željeznice. U početku je bilo 56 razboja, a već nekoliko godina kasnije grade se novi proizvodni kapaciteti. Predionica sa 20.000 vretena i nova tkaonica počinju se graditi 1959, a u redovnu proizvodnju ulaze 1962. godine. Za razvoj Kombiteksa nisu bili važni samo strojevi i proizvodni kapaciteti. Trebali su mu i ljudi. Posebno žene.

Tekstilna industrija otvorila je prostor za masovnije zapošljavanje žena, ali u Bihaću je taj proces imao još jednu važnu dimenziju. Kombiteks je zapošljavao žene iz okolnih sela i tako ih uvodio u industrijski rad, ali i u drugačiji način života. Historijska istraživanja o razvoju Bihaća upravo zapošljavanje žena iz ruralnih krajeva izdvajaju kao jedan od elemenata koji su mijenjali socijalnu strukturu ovog područja. Fotografije radnica za šivaćim mašinama hvataju trenutak u kojem se vještina vezana za kućni i tradicionalno ženski rad premješta u fabriku, postaje dio proizvodnog procesa, podliježe radnom vremenu, normama, organizaciji i disciplini industrijskog rada.

Razmjere promjene mogu se pratiti i izvan fabričke hale. Godine 1952. u bihaćkoj industriji radilo je svega 245 ljudi, dok je do 1961. broj industrijskih radnika narastao na 1.104. U istom periodu broj stanovnika Bihaća gotovo se udvostručio: sa 8.344 (1948. godine) na 15.763 (1961. godine). Industrijalizacija je tako istovremeno bila i proces urbanizacije – ljudi su dolazili prema gradu, mijenjali zanimanja i stvarali nove oblike svakodnevnog života. Pored statistike, historičar Admir Mulaosmanović bilježi i jednu važnu porodičnu priču: 1967. godine pet setara iz sela Spahići počele su raditi u Kombiteksu. Porodica se potom preselila prema bihaćkom naselju Bakšaiš. Takvih porodica je bilo mnnogo – Bihać se širio i razvijao. Kombiteks je razvijao je vlastiti sistem obrazovanja i osposobljavanja, stipendirao kadar i gradio infrastrukturu koja je pratila život radnica. Godine 1977. otvoren je fabrički vrtić kapaciteta 60 djece predškolskog i 20 djece jasličkog uzrasta.

Iz fotografija Kombiteksa možemo čitati i način na koji je socijalistička fotografija oblikovala sliku žene-radnice.  Prisutnost u kadru nije bila samo dokumentarna; radnica je postajala vizuelni simbol industrijalizacije, društvene emancipacije i vrijednosti rada. Fotografija je tako bilježila ženu koja radi, ali je istovremeno i učestvovala u stvaranju slike rada kao društvene vrijednosti. U slučaju Kombiteksa, ta je reprezentacija posebno upečatljiva: obični radni čovjek Kombiteksa sačuvan u fotografskom materijalu najčešće je – žena.