GOSTIkulacije – priča o gastarbajterkama

film Margarete Kern

Pojam gastarbajter/ka (njem. Gastarbeiter – „gostujući radnik“) ušao je u svakodnevni jezik Jugoslavije tokom 1960-ih, kada je sve veći broj građana odlazio na privremeni rad u zemlje Zapadne Evrope. Za odlazak je postojalo više razloga: u zapadnoevropskim zemljama nedostajalo je radne snage, dok u Jugoslaviji rast industrije nije svuda mogao otvoriti dovoljno radnih mjesta. Posebno su iz ruralnih i slabije industrijaliziranih sredina odlazili ljudi za koje je zaposlenje u inostranstvu predstavljalo jednu od rijetkih mogućnosti za bolje plaćen rad i ekonomsku samostalnost. Migracijske veze često su se zatim širile preko rodbine, prijatelja i poznanika, pa je odlazak jednog radnika otvarao mogućnost odlaska drugima.

Sporazum Jugoslavije i Savezne Republike Njemačke o zapošljavanju radnika potpisan je 1968. godine, ali su radnici u Njemačku odlazili i ranije. Do 1971. godine na privremenom radu u inostranstvu bilo je 671.908 građana Jugoslavije, među njima 211.161 žena – gotovo trećina ukupnog broja. Njemačka je bila daleko najvažnije odredište: u njoj je radilo 61,2% svih jugoslavenskih radnika na privremenom radu. Iz Bosne i Hercegovine potjecalo je 20,4% ukupnog broja migranata, dok su žene činile 21,8% migranata iz BiH.

Žene nisu u ovaj migracijski proces ulazile samo kao supruge koje su se pridruživale muškarcima. Njemačka je, zbog manjka radne snage, ciljano regrutirala i mlade žene za rad u industriji, posebno u tekstilnoj, elektro i prehrambenoj proizvodnji. U pojedinim slučajevima tražene su upravo mlade, neudate radnice, jer se pretpostavljalo da su mobilnije i da će se lakše prilagoditi životu u inostranstvu. Za žene je, međutim, odlazak na rad značio više od promjene mjesta zaposlenja. One su morale uskladiti plaćeni rad, život u radničkim domovima ili iznajmljenim sobama i odnose s porodicom koja je ostajala u Jugoslaviji. Posebno složen bio je položaj majki: dio žena odlazio je bez djece, koja su ostajala kod nana/baka ili drugih članova porodice, dok su neke porodice tek naknadno spajale život u Njemačkoj. U slučajevima kada su djeca vraćana u Jugoslaviju na čuvanje, razdvajanje je postajalo trajna posljedica odluke koja je prvobitno zamišljena kao privremena. Ni sama „privremenost“ nije bila jednostavna. Jugoslavija i zemlje Zapadne Evrope migraciju su u početku zamišljale kao kruženje radne snage: odlazak, rad, zarada i povratak. Međutim, nakon 1973. godine, kada je Zapadna Njemačka zaustavila novo zapošljavanje stranih radnika, mnogi su ostali u zemlji i počeli organizirati život kroz spajanje porodica. Tako je privremeni odlazak postepeno prerastao u dugotrajniju migraciju, a za mnoge i u trajno preseljenje.

Iskustvo žena koje su otišle iz Jugoslavije u Zapadni Berlin krajem 1960-ih istražuje umjetnica Margareta Kern u dugoročnom projektu GUESTures / GOSTIkulacije. Žene koje je Kern upoznala radile su u fabrikama elektronske industrije, na proizvodnji televizora i druge opreme. Njihove biografije ne govori samo o radu u fabrici, nego i o životu u radničkim domovima, odnosima s porodicom, pismima koja su stizala iz Jugoslavije, slobodi koju je migracija mogla otvoriti i gubitku koji je ta ista migracija nosila. Video GUESTures / GOSTIkulacije nastao je na osnovu razgovora koje je Kern vodila s Bosiljkom, Janom i Gordanom, a njihove iskaze u filmu izvodi glumica Adna Sablych. Umjesto da iskustvo gastarbajterki predstavi kao ilustraciju poznate priče o jugoslavenskim radnim migracijama, Kern ga gradi iz ličnih sjećanja, fotografija, pisama i fragmenata svakodnevnog života. Time se pitanje migracija pomjera s velikih statistika i ekonomskih politika na iskustvo žena koje su tu historiju živjele.

Film GUESTures / GOSTIkulacije dio je izložbe Naša žena Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine, gdje otvara prostor za jednu manje vidljivu historiju jugoslavenskih radnih migracija – historiju žena koje su odlazile na rad, živjele između dvije sredine i svojim radom učestvovale u jednom od velikih društvenih procesa druge polovine 20. stoljeća.