33 minute

autorica: Dolores Veledar

Koliko je vremena potrebno da se dva grada udalje jedan od drugog? U geografskom smislu, Mostar i Nevesinje dijeli svega trideset i tri minute vožnje. U životima ljudi, međutim, rat je od te kratke udaljenosti napravio decenije šutnje, neizvjesnosti i prekinutih veza.

U ovoj priči, nastaloj oko 2014. godine, Dolores Veledar piše o jednom susretu žena koje su nekada dijelile isti grad, a potom ih je historija razdvojila na različite strane. Za zajedničkim stolom, uz razgovor i domaću trpezu, događa se ono što se činilo gotovo nemogućim – prepoznavanje prijateljice iz djetinjstva nakon više od dvadeset godina. Lično sjećanje tako postaje priča o ratu, gubitku, ženskoj solidarnosti i mogućnosti da se, uprkos svemu, ponovo uspostavi ljudska bliskost:

Moj muž ima rodbinu u Nevesinju. Od 92′. Imala sam i ja do ’92. Ponekad odemo u goste kod njegovih. Nakon izlaska iz Mostara pozdravi nas kula Herceg Stjepana, a na ulasku u Nevesinje dočeka nas visoka, tamna crnogorična šuma… I među stablima u hladnoj sjeni, na vlažnom šumskom tlu ja uvjek vidim rodbinu moga rahmetli djeda, kako umornog iznurenog tijela čeka smrt ili izbavljenje…. Svaki put imam osjećaj da odlazim mnogo dalje nego što kilometri govore. Ti posjeti su obilježeni uglavnom razgovorima o svakodnevnim uobičajenim stvarima i uživanjem u jakoj, ukusnoj, seljačkoj hrani. Na odlasku nam ruke zaposle kese pune svježeg povrća iz vrta. Nevesinjska krompira, blitva, mrkva… Pri silasku ka Mostaru često vidimo zeca ili lisicu, a jednom smo vidjeli i vuka. Ponekad i pokoje tužno i ostavljeno pseto.

Prije nekog vremena krenuh sa grupom entuzijastičnih žena iz Mostara na susret i druženje sa ženama u Nevesinju-Mostarkama. Onima koje su otišle iz grada ’90-tih. U pitanju je bio jedan okrugli sto, koji je trebao biti mjesto razgovora o životu prije i o životu poslije. Razgovor o gradovima, tačkama, koji su tako blizu, a ipak daleko.

Sjedimo tako, mi sadašnje Mostarke i one, Mostarke-Nevesinjke. Gledamo se i smješkamo  pomalo stidljivo, ali srdačno, preko stola punog nevesinjskog pečenog krompira, kajmaka i sira. Trpeza bogata i domaća. Na stoljnjaku se kotrljaju nevesinjski lješnjaci i mostarski šipci.

Krenu u krug predstavljanje svake od nas. Na samom početku učini mi se jedna žena poznata. Pomislih da je vjerovatno krenula sa nama iz Mostara, ali da se umorna od teške radne sedmice ne mogu sjetiti ko je. Reče svoje ime i ja shvatih da je ona sestra moje drugarice iz djetinjstva. Rekoh joj: -“Tvoja sestra je moja drugarica iz djetinjstva, raspitujem se o njoj dvadeset godina i nisam uspjela saznati gdje je”. Ona podiže ruku, uperi prst prema drugom kraju stola i reče: -“Eno je tamo”. Pronađoh tako, sasvim neočekivano, dragu prijateljicu o kojoj zadnjih dvadeset godina nisam  čula ništa. Obje smo poletile jedna drugoj u zagrljaj, svaka sa svoga kraja stola. Neke žene su plakale…

Kasnije mi ona reče da nisu otišli 92′. Onda kada smo gledali kako komšije Srbi tovare svoju imovinu na kamione i odlaze. Oni nisu tovarili svoju imovinu na kamion i otišli. Ona i sestre su bile na vikendu kod rodbine kad su otac i majka odvedeni u logor. Sa kućnog praga.

-„Majka nikad ne govori o tome, samo nije ista“, reče.

Mogu razumjeti, htjedoh joj reči. Pitam se da li je svjedočenje patnji koju proživljava draga osoba gore od naslućivanja iste. Onda kada ništa ne znamo i ništa ne vidimo, ali znamo da tamo gdje su najdraži otišli, nema svjetla, a milost može poslati samo Božije proviđenje ili čudo.

Od proživljavanja teškog traumatskog iskustva, čini mi se, teža je i razornija samo šutnja o njemu.

Sastale smo se mi žene i u Mostaru, nakon nekog vremena. Neka nova lica oko bogate trpeze, spremljne ovaj put vrijednim rukama Mostarki koje žive u Mostaru. Bilo je žučna i energična  ženskog razgovora, nakon kojeg zaključismo da ne moramo biti isti i da ne smijemo biti isti, ali da moramo biti jednaki.

Žene su pjevale o Mostaru, Nevesinju, Višegradu gradu i nepravedno prekinutim ljubavima u mladosti. O mostovima i fijakerima starim.

O vremenu koje je nepovratno iza nas, o svijetu kojeg više nema. Ali i o jednom novom, drugačijem, koji treba naše oči i lica uperena naprijed. O vremenu u kojem majke ne žele svoju krv i svoje meso slati tamo gdje umjesto majčine tople ruke čeka tamni vilajet izopačenog rata…