Hoće li biti plaćeno u žitu?

„Hoće li biti plaćeno u žitu?“ bilo je jedno od pitanja koje su u jesen 1945. postavljali ljudi prijavljeni za sezonski rad u Vojvodini. U Ljubuškom, Posušju, Gacku, Livnu i drugim krajevima za svega nekoliko dana prijavilo se više od 9.000 ljudi. Gotovo 40 posto bile su žene – domaćice, udovice, djevojke koje su tek stasavale za rad, neke od svega petnaest godina, ali i žene starije od četrdeset pet.

Tako veliki odziv nije bio slučajan. Rat je ostavio mnoga domaćinstva bez ljudi, stoke i zaliha, a poljoprivrednu 1945. dodatno je obilježila nestašica hrane. Istovremeno se u Vojvodini pojavio suprotan problem – na velikim poljoprivrednim površinama nedostajalo je radne snage za berbu i sjetvu. Tokom 1945. na vojvođanskim poljima radilo je oko 50.000 sezonskih radnika iz Bosne, Like, Srbije i Makedonije, plaćenih u naturi. Vojvodina je tako privremeno prihvatala radnu snagu iz krajeva kojima je upravo žito bilo najpotrebnije.

U tom velikom kretanju stanovništva posebno je upadljivo prisustvo žena iz Hercegovine. Ratne udovice morale su preuzimati brigu o egzistenciji porodice bez muževa, ali među prijavljenima nisu bile samo one. Odlazile su i domaćice i vrlo mlade djevojke. Mnogima je to značilo napustiti vlastito mjesto i prihvatiti težak poljoprivredni rad daleko od kuće. Visina novčane nadnice pritom nije bila prvo pitanje. Važnije je bilo hoće li se za rad dobiti ono što je porodici neposredno nedostajalo – žito.

Ni sam put nije bio jednostavan. Radnicima je rečeno da ponesu hrane za dva dana, ali je ratom opterećen željeznički saobraćaj često pretvarao putovanje u višednevno čekanje. Pojedinim transportima trebalo je gotovo pet dana samo do Sarajeva, dok se još nije znalo koliko će trajati nastavak puta prema Vojvodini. Na stanicama se čekalo uz zavežljaje i vreće, trošeći hranu pripremljenu za mnogo kraće putovanje.

Odlazak tih žena zato nije bio samo epizoda iz poslijeratne nestašice. Privremena migracija prema vojvođanskim poljima postala je jedan od načina na koji su žene neposredno preuzimale dio odgovornosti za materijalni opstanak domaćinstva. Nisu samo čekale da žito stigne u njihov kraj – odlazile su stotinama kilometara daleko da ga zarade vlastitim radom i donesu kući.