Da budem barem od male koristi
Molba Mare Pranjić za primanje u školu Arhiv HNK, Fond Niža stručna domaćička škola Mostar, signatura 33/52
Kada se Mara Pranjić iz Donje Blatnice prijavila za Učiteljsku stručnu domaćičku školu u Mostaru, iza njene molbe stajale su vrlo konkretne porodične prilike. Bila je najstarija među sedam sestara, a roditelji su joj, kako je pisala, nastojali omogućiti školovanje kako bi „u svojoj porodici budem bar od male koristi“. Još odmalena, dodavala je, gajila je ljubav prema ženskom ručnom radu.
Njena molba stigla je upravo u vrijeme kada se u Bosni i Hercegovini širila mreža domaćičkog obrazovanja za djevojke. Tokom ljeta 1952. prosvjetne vlasti bilježile su veliko zanimanje za otvaranje nižih stručnih domaćičkih škola, a do kraja školske 1952/53. radile su 24 takve škole. U Hercegovini su ih, između ostalog, imali Mostar, Stolac, Trebinje, Ljubuški, Konjic i Čapljina.
U tom kontekstu 28. augusta 1952. osnovana je i Učiteljska stručna domaćička škola u Mostaru. Njen zadatak bio je drugačiji: obrazovati učiteljice za niže domaćičke škole, nastavu ručnog rada i prosvjetno-domaćičke tečajeve. Potreba za takvim kadrom bila je stvarna. Istraživanje Mine Kujović pokazuje da je u nižim domaćičkim školama stalno nedostajalo stručnih učiteljica za domaćinstvo, nauku o ishrani, osnove poljoprivrede i praktično kuhanje.
Za djevojke koje su željele ući u taj obrazovni prostor, međutim, prepreke su počinjale mnogo prije učionice. Katica Krešić iz Čima pisala je da njen otac ima šestero djece i da joj ne može omogućiti „velike škole“. Željela je završiti onu „koja će mi biti potrebna za život za kratki period vremena, a koju mogu primijeniti u svom ličnom životu“. Žiha Isak iz Duvna tražila je stipendiju jer se u porodici školovalo četvero djece, dok je ona u Mostaru morala plaćati smještaj. Dobrila, ratno siroče, molila je za besplatan boravak ili stipendiju; u suprotnom je tražila povrat dokumenata jer bi se morala zaposliti, „jer se ne mogu drukčije da izdržavam“.
Istovremeno, domaćičko obrazovanje imalo je jasne granice. Niže škole za koje je mostarska škola trebala obrazovati kadar nisu dobile utvrđen rang stručne škole, pa njihove učenice nisu sticale jasno stručno zvanje. I roditelji su uskoro tražili da se djevojkama omogući nastavak školovanja ili izučavanje zanata.