Pionirka feminizma: Žarana Papić

Šta se događa kada se o položaju žena počne govoriti izvan jezika koji je do tada određivao šta je „žensko pitanje”? Sredinom sedamdesetih godina u Jugoslaviji se pojavljivala nova generacija sociologinja, antropologinja i drugih intelektualki koje su počele propitivati granice između privatnog i javnog, porodice i društva, ravnopravnosti i stvarne moći. Među njima je bila Žarana Papić, rođena 1949. godine u Sarajevu, koja se nakon studija sociologije u Beogradu počela baviti feminističkom teorijom. Godine 1976. upoznala se sa savremenim feminističkim teorijama na skupu sociologa u Portorožu i na kursu Ženskih studija u Dubrovniku. Dvije godine kasnije, zajedno s Dunjom Blažević i drugim saradnicama, organizirala je u Studentskom kulturnom centru u Beogradu međunarodni seminar „Drug-ca žena: žensko pitanje – novi pristup?“. Održan u oktobru 1978. godine, okupio je feministkinje i teoretičarke iz Jugoslavije, Francuske, Italije, Velike Britanije, Njemačke, Poljske, Mađarske i drugih zemalja. Skup je postao jedno od ključnih mjesta susreta tadašnjih feminističkih inicijativa i važna tačka iz koje su se razvijale nove grupe i oblici feminističkog organiziranja u Jugoslaviji.

Papić je feminističku misao istovremeno unosila u akademski prostor. Od 1977. objavljivala je tekstove o položaju žena, a 1983. je s Lydijom Sklevicky priredila „Antropologiju žene“, prvo jugoslavensko izdanje koje je antropološki sistematski otvorilo pitanje žene kao društvenog i kulturnog subjekta. Njena knjiga „Sociologija i feminizam“, objavljena 1989. godine, nastala je iz magistarskog rada o feminističkoj kritici sociologije. Time je pitanje roda ulazilo u univerzitetski prostor kao predmet ozbiljnog naučnog istraživanja, a ne kao marginalna tema ženskog aktivizma. Papić je kasnije predavala socijalnu i kulturnu antropologiju i među prvim profesoricama uvodila studije roda u univerzitetsku nastavu.

Devedesete godine promijenile su politički okvir u kojem je Papić djelovala, ali ne i osnovno pitanje kojim se bavila: kako nastaju odnosi moći i kako se oni odražavaju na žene. Raspad Jugoslavije i ratove posmatrala je kroz vezu nacionalizma, patrijarhata i militarizma. Uključila se u antiratne aktivnosti, sarađivala sa Ženama u crnom i učestvovala u stvaranju alternativnih obrazovnih i feminističkih prostora. Bila je među osnivačicama Centra za ženske studije u Beogradu 1992. godine, zamišljenog kao prostor feminističkog obrazovanja i antiratnog djelovanja. Njeno posljednje godine obilježili su rad na povezivanju feminističkih grupa preko novih državnih granica i insistiranje na tome da feminizam ne može biti odvojen od pitanja rata, nacionalizma i demokratije. Umrla je 2002. godine, ali je obrazovni put koji je pomogla otvoriti nastavljen: program Ženskih studija u Sarajevu pokrenut je 1998. godine, a od 2015. godine Sarajevski otvoreni centar organizira Feminističku školu Žarana Papić. Tako se historija jedne žene može pratiti kroz nekoliko važnih pomjeranja: od prvih rasprava o „ženskom pitanju“ u socijalističkoj Jugoslaviji, preko ulaska feminizma u akademski prostor, do antiratne i feminističke kritike nacionalizma devedesetih.