Žene Jajca između tradicije i modernizacije

Pred kojim izazovima su bile djevojke i žene koje su, u prvim decenijama nakon Drugog svjetskog rata, poželjele nastaviti školovanje ili raditi u fabrikama u sredini u kojoj se još uvijek podrazumijevalo da je ženino mjesto u kući? U Jajcu i okolnim selima, širenje osnovnog obrazovanja, opismenjavanje stanovništva, industrijalizacija i zapošljavanje izvan poljoprivrede postepeno su mijenjali svakodnevicu – ali su se promjene u životu žena odvijale sporije od izgradnje novih institucija. Škola je mogla biti otvorena, radno mjesto dostupno, ali je odluka da djevojka ode u školu ili da se žena zaposli i dalje bila vezana za porodicu i lokalnu sredinu.

Prema svjedočanstvima Emsade Leko, dokumentaristice u Muzeju II zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu i Ismete Šuškić, penzionisane učiteljice iz Jajca, žene iz muslimanskih i katoličkih porodica bile gotovo u potpunosti isključene iz javnog i političkog života, čak i nakon završetka Drugog svjetskog rata. Srpsko stanovništvo u ovom području, kažu, pokazivalo je veći stepen uključenosti žena u obrazovanje i društveni angažman, ali i tu je granica tradicije bila čvrsta i teško se pomicala.  Što se obrazovanja tiče, čak i u osamdesetim godinama prošlog stoljeća, djeci iz sela oko Jajca dozvoljavan je pristup isključivo osnovnoj školi. Obrazovanje ženske djece posmatralo s negodovanjem, čak i u obrazovanijim i imućnijim porodicama. Emsada Leko navodi primjer porodice poznate jajčanske pravnice i prve sutkinje iz Jajca, a kasnije parlamentarne zastupnice BiH Emine Zaćiragić. Iako su sve njene amidže završile fakultete, tetke nisu imale istu priliku, a kada je djed odlučio pustiti najmlađu kćerku da se školuje, sredina je reagovala s ogorčenjem. Pa ipak, sve žene u ovoj porodici su bile pismene, ali su opismenjavane kod kuće.

Sličan prelaz odvijao se i na području rada. Jajce je nakon rata prolazilo kroz ubrzanu industrijalizaciju, a Elektrobosna i druga preduzeća postala su važan dio privrednog života grada. Leko se prisjeća da se i za muškarce koji su napuštali poljoprivredu i odlazili u fabriku govorilo „fabričari“, s izvjesnim podozrenjem prema napuštanju načina života koji je generacijama bio vezan za poljoprivredu. Ako je takav odlazak predstavljao promjenu za muškarce, za žene je značio još veći odmak od tradicionalno određene uloge. Ipak, žene Jajca su sve češće ulazile u škole, fabrike, državne službe i prosvjetu.Time se mijenjao njihov položaj u lokalnoj zajednici, ali tradicionalna očekivanja nisu nestajala. Od žene koja je radila izvan kuće i dalje se očekivalo da obavlja najveći dio poslova u domaćinstvu; od djevojke koja se školovala i dalje se moglo očekivati da obrazovanje ne dovede u pitanje ustaljeni red porodice.

Leko ovu promjenu sažima poređenjem koje posebno dobro govori o iskustvu njene generacije: „Veća je kulturološka promjena nakon onog rata bila doći iz sela Karaula u Jajce“, kaže ona, „nego što je mojoj sestri kasnije bilo otići iz Bosne u inostranstvo.“ Ovdje udaljenost između sela i grada nije samo geografska. Ona označava prijelaz između dva različita načina života: između domaćinstva i škole, poljoprivrede i industrijskog rada, porodičnog autoriteta i sve šireg prisustva žene u javnom prostoru. Promjena se, dakle, nije dogodila u jednom trenutku niti je bila jednaka za sve.