Pravnica koja se borila protiv nasilja nad ženama

Godine 1997. Lana Jajčević, pravnica i jedna od osnivačica Udruženih žena Banja Luka, počela je raditi sa ženama koje su tražile pravnu pomoć. Među njima su se vrlo brzo pojavile žene koje su trpjele nasilje u porodici. Neke su se prije toga obraćale policiji, ali su znale dobiti odgovor da je ono što se događa u njihovom domu „privatna stvar“. Jajčević je zato počela raditi na problemu koji tada nije imao ni odgovarajući institucionalni odgovor ni mjesto na kojem bi žena mogla potražiti sigurnost. Iste godine pokrenut je SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja. Do 2005. godine zabilježeno je oko 5.300 poziva. Broj nije predstavljao samo statistiku: pokazivao je koliko žena živi s nasiljem i koliko ih nema kome drugom da se obrate.

Za Lanu Jajčević pravni savjet nije mogao biti dovoljan. Ženi koja želi napustiti nasilni odnos nije dovoljno objasniti koja prava ima ako nema novca, smještaja ili zaštite. Zato je godinama radila na povezivanju pravne i psihosocijalne pomoći, SOS telefona i institucija, a posebno na stvaranju sigurne kuće. Ona je otvorena u Banjoj Luci 2007. godine. Međutim, ni tada njen posao nije bio završen. Već naredne godine Jajčević je javno upozorila da sigurna kuća nije dovoljno sigurna: policija nije imala uspostavljen formalni mehanizam saradnje sa skloništem, a jedan nasilnik je dolazio pred objekat i uznemiravao ženu koja je tamo bila smještena i zaposlene. Za Jajčević je taj slučaj pokazao ono na šta je godinama upozoravala – zakon i institucija postoje, ali zaštita nije stvarna ako između njih nema djelotvornog sistema saradnje.

Upravo se kroz takve slučajeve može pratiti gotovo tri decenije rada Lane Jajčević. Počela je od razgovora sa ženama i njihovih pojedinačnih pravnih problema, a zatim iskustva iz tih razgovora pretvarala u zahtjeve za promjenu prakse i institucija. U međuvremenu je nasilje u porodici dobilo drugačiji pravni status: u Republici Srpskoj od 2000. godine bilo je krivično djelo, Zakon o ravnopravnosti spolova Bosne i Hercegovine donesen je 2003, a zakoni o zaštiti od nasilja u porodici 2005. godine. Ali Lanin rad pokazuje da historija tih promjena nije samo historija zakona. Ona se može pratiti i kroz konkretne žene koje su tražile pomoć, telefonske pozive koji su godinama pristizali, sigurnu kuću koja je morala biti izgrađena i slučajeve u kojima je trebalo natjerati institucije da ono što piše u zakonu provedu u praksi. Prema podacima Kuće ljudskih prava, Jajčević je tokom gotovo tri decenije pružila pravnu pomoć za više od 8.000 žena koje su preživjele nasilje.