Opći spisi – GO AFŽ BiH 1945-1951

rad Andreje Dugandžić

Opći spisi – GO AFŽ BiH 1945-1951 tekstualna je instalacija umjetnice Andreje Dugandžić, nastala kao dio izložbe Naša žena Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine. Rad se sastoji od rečenica preuzetih iz autentičnih zapisnika, izvještaja i općih spisa Glavnog odbora Antifašističkog fronta žena Bosne i Hercegovine (AFŽ BiH) iz perioda 1945–1951.

Dokumenti AFŽ-a svjedoče da je poslijeratna emancipacija žena bila složen i često proturječan proces. Organizacija je istovremeno radila na opismenjavanju, obrazovanju, zapošljavanju i političkom uključivanju žena, ali su njene članice svakodnevno nailazile na otpor patrijarhalne sredine, političke pritiske i društvenu stigmatizaciju. U arhivskim zapisima ostali su zabilježeni problemi s kojima su se žene suočavale: od zabrana djelovanja i ismijavanja, preko prepreka u obrazovanju, do rasprava o klasnim razlikama, vjerskim podjelama i promjenama tradicionalnih društvenih običaja.

Kako umjetnica i navodiu opisu rada, umjesto da izdvoji jednu istaknutu ličnost, rad u prvi plan stavlja kolektivno iskustvo žena, a rečenice preuzete iz stvarnih arhivskih dokumenata predstavljaju autentične tragove svakodnevnog rada, sukoba, dilema i nastojanja hiljada žena koje su učestvovale u izgradnji poslijeratnog društva:

“Tekstualna instalacija temelji se na stvarnim izvještajima i zapisima Antifašističkog fronta žena Bosne i Hercegovine (AFŽ), čuvanima u Državnom arhivu. Kroz kolaž dokumenata, rad oslikava kolektivno žensko iskustvo otpora, organizacije i svakodnevne borbe protiv političke, patrijarhalne, ekonomske i ideološke represije u poratnom društvu. U fokusu su žene koje, dok istovremeno nose kamenje za izgradnju puteva i pišu ugljenom po drvenim tablama, bivaju ismijavane, stigmatizirane kao „Titove bludnice“, isključene iz obrazovanja, i kojima se zabranjuje djelovanje unutar AFŽ-a – ali koje ostaje odane pokretu.  Rad otvara i pitanja unutrašnjih tenzija unutar samog pokreta i to klasnih razlika, vjerskih podjela, pitanje skidanja zara, pristupa obrazovanju, ali i moralizatorskih osuda koje dolaze iznutra. U središtu nije pojedinačna heroina, već kolektiv žena koje grade temelje nove zemlje. Ovo je pokušaj artikulacije jednog složenog, često kontradiktornog ženskog iskustva – gdje emancipacija nije linearni progres, već prostor stalnog pregovaranja sa realnostima koje se suprotstavljaju tom živom iskustvu”.

Korištenjem originalnih rečenica iz arhivske građe, tekstualna instalacija podsjeća da historiju ženskog pokreta ne čine samo velike političke odluke i poznata imena, nego i administrativni zapisi, izvještaji i službena korespondencija u kojima su sačuvani glasovi žena koje su gradile nove društvene institucije i istovremeno se borile za vlastiti položaj.