Učiteljica u izbjeglištvu

Ratovi se najčešće pamte po razaranjima, izbjegličkim kolonama i gubicima. Mnogo rjeđe ostaju zabilježene priče o ljudima koji su, u okolnostima kada su institucije prestajale postojati, pokušavali sačuvati ono što je činilo temelj svakodnevnog života. Među njima posebno mjesto zauzimaju učiteljice, profesorice i druge prosvjetne radnice koje su tokom rata u Bosni i Hercegovini organizovale nastavu za djecu u izbjeglištvu. Njihov rad nije bio samo nastavak školovanja, nego pokušaj očuvanja kontinuiteta života i budućnosti jedne generacije.

Prema podacima UNHCR-a, precizan predviđeni broj raseljenih tokom rata iznosi oko 2.2 miliona ljudi, od čega je 1.3 miliona bilo interno raseljeno unutar države, dok je oko 900.000 osoba izbjeglo u susjedne i zapadnoeuropske zemlje. Kada je riječ o djeci, tačan i službeno usuglašen broj ukupno raseljene djece ne postoji u državnim registrima BiH, ali prema procjenama humanitarnih organizacija djeca čine oko 40% ukupne izbjegličke i raseljene populacije, što implicira da je više od 700.000 djece bilo prisiljeno napustiti svoje domove. Kako bi se očuvao kontinuitet njihovog obrazovanja, u državama koje su primile bosanskohercegovačke izbjeglice počele su se organizovati tzv. eksteritorijalne škole, koje su radile prema nastavnom planu i programu Republike Bosne i Hercegovine. Samo u Hrvatskoj do sredine 1994. godine bilo je registrovano 38 takvih osnovnih škola sa oko 7.000 učenika i približno 400 nastavnika angažovanih u Hrvatskoj i drugim evropskim zemljama. Nastava se organizovala i u Mađarskoj, Poljskoj, Slovačkoj, Češkoj, Švedskoj, Norveškoj, Danskoj, a kasnije čak i u Jordanu i Pakistanu. Većina nastavnika radila je potpuno volonterski, često bez udžbenika, nastavnih planova i osnovnog školskog pribora, oslanjajući se na vlastito iskustvo i sjećanje dok iz Bosne i Hercegovine nije stigao skraćeni nastavni plan i program.

O ovom segmentu ratne historije još uvijek postoji vrlo malo istraživanja, iako su upravo takve škole omogućile hiljadama djece da nastave školovanje i nakon rata. Jedna od žena koja je učestvovala u ovom procesu bila je Jasna Rebac, dugogodišnja učiteljica iz Mostara. Prije rata radila je u osnovnom obrazovanju, najprije u ruralnim sredinama, a potom u Mostaru. Nakon izbijanja rata dobila je otkaz i sa porodicom otišla u Makarsku, gdje se uključila u rad udruženja Povratak, okupljajući se s drugim prosvjetnim radnicima i aktivistima koji su tražili način da djeci izbjeglicama omoguće nastavak školovanja.

U razgovorima s predstavnicima Ambasade Republike Bosne i Hercegovine i drugim saradnicima rodila se ideja o organizovanju srednjoškolske nastave za učenike koji su se nalazili rasuti duž dalmatinske obale. Nastava nije nastala u postojećem školskom sistemu, nego zahvaljujući upornosti pojedinaca. U hotelskim prostorijama organizovane su učionice, okupljeni su profesori iz Bosne i Hercegovine koji su se također nalazili u izbjeglištvu, a nastava je organizovana gotovo u tajnosti. Kako se Jasna Rebac prisjeća, sastanci su održavani danju i noću, organizatori su često pozivani na razgovore u policiju, a škola se predstavljala kao način da djeca ne ostanu na ulici. Uprkos tome, uspjeli su okupiti nastavni kadar i otvoriti četiri razreda gimnazije za učenike koji bi, bez takve inicijative, vjerovatno izgubili nekoliko školskih godina.

Posebno je značajno što su svi profesori radili volonterski. Nastava se odvijala u improvizovanim uslovima, bez sigurnosti da će škola moći opstati, ali uz zajedničko uvjerenje da obrazovanje ne smije biti još jedna ratna žrtva. Za mali broj maturanata koji su završili školovanje u toj gimnaziji to je značilo mnogo više od sticanja diplome. Zahvaljujući saradnji s međunarodnim partnerima, dio njih nastavio je studije u Španiji, dok su se neki nakon rata vratili u Bosnu i Hercegovinu. Tako je jedna improvizovana škola postala most između ratnog izbjeglištva i budućeg profesionalnog života svojih učenika.

Iako se u javnosti najčešće govori o humanitarnoj pomoći tokom rata, priča o ovoj gimnaziji pokazuje da je obrazovanje također bilo oblik humanitarne i društvene pomoći. Ono nije značilo samo prenošenje znanja, nego očuvanje osjećaja normalnosti, pripadnosti i nade. U tom procesu žene su imale posebno važnu ulogu. Jasna Rebac ističe da su upravo žene, uz predsjednicu organizacije Povratak Maidu Cabreru, činile većinu ljudi okupljenih oko ovih inicijativa, te da su upornost i spremnost na dugotrajan rad bile ključne za njihov uspjeh.

Odmah nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma Jasna Rebac vraća se u Mostar, dok njena djeca ostaju u Hrvatskoj kako bi završila školovanje. Njeno iskustvo iz izbjeglištva i rada na organizaciji nastave kasnije će postati temelj za razvoj novih obrazovnih i socijalnih institucija u Mostaru, posebno u radu s djecom s poteškoćama u razvoju, čime je uspostavljen kontinuitet između ratnog očuvanja obrazovanja i poslijeratne obnove obrazovnog sistema.