Majka i dijete

Briga o djeci, tradicionalno smatrana „prirodnom“ ženskom dužnošću, u poslijeratnom periodu dobija novu društvenu dimenziju. Žene su 1945. godine popisivale ratnu siročad u Bosni i Hercegovini: 50.000 djece je izgubilo roditelje, od kojih je preko 10.000 ostalo bez oba roditelja. U odgovoru na ovu krizu razvijena su dva osnovna modela zaštite djece. Prvi je podrazumijevao smještaj u domove – sirotišta i privremene ustanove pod nadzorom narodno-oslobodilačkih odbora i kasnije socijalnih službi. Drugi se zasnivao na principu tzv. kolonizacije, gdje su djeca povjeravana na čuvanje rodbinskim i nerodbinskim porodicama širom zemlje.

Žene su bile uključene u sve segmente ovih procesa – od pronalaženja i identifikacije djece, do organizacije privremenih prihvatilišta, transporta i distribucije osnovnih potrepština. Kako su se žene sve više uključivale u industriju, zdravstvo, prosvjetu i administraciju, postalo je jasno da sistemska briga o djeci mora obuhvatiti i onu djecu koja nisu izgubila roditelje. Briga o djeci se stoga institucionalizira i proširuje – formiraju se vrtići i jaslice, često u neposrednoj blizini ili čak u okviru fabrika. Time se ženama omogućava učešće u radnoj snazi, bez potpunog prebacivanja tereta njege na porodicu ili širu rodbinu.

Roditeljska briga sve više postaje i društvena obaveza, dok se država postavlja kao posrednik koji omogućava usklađivanje rada i roditeljstva. Zbog toga Ministarstvo socijalne politike Narodne Republike BiH 1946. godine pokreće prvi kurs za osposobljavanje vaspitačica. U Učiteljsku školu primljeno je 49 kandidatkinja, većinom mladih žena – među njima i ratne veteranke bez formalnog obrazovanja. Time se postavljaju temelji profesionalizacije rada s djecom i stvaraju prvi kadrovi za novoformirane predškolske ustanove.