Žene uče slova

Nepismenost je uoči Drugog svjetskog rata bila jedan od najvećih društvenih problema u Bosni i Hercegovini, naročito među ženama. Prema podacima iz 1939. godine, čak 87,65% žena u BiH bilo je nepismeno, što ih je činilo gotovo potpuno isključenima iz javnog, političkog i radnog života. U junu 1945. godine, Ministarstvo prosvjete NR BiH izdaje naredbu: gdje god postoji najmanje pet nepismenih osoba – mora se organizovati tečaj za opismenjavanje. Formirana je Zemaljska komisija za likvidaciju nepismenosti, a širom zemlje organizirani su analfabetski tečajevi.

Tečajeve za opismenjavanje žena često su vodile učiteljice, političke aktivistkinje, ali i radnice koje su imale osnovno obrazovanje i volju da podučavaju druge. Časovi su organizovani u različitim prostorima – od školskih učionica i radničkih domova, do privatnih kuća i kuhinja u seoskim domaćinstvima. Žene svih generacija – od djevojčica do starijih žena – prvi put su sjedale u „školske klupe“, učeći da pišu svoje ime, pročitaju novine, pošalju pismo ili razumiju službeni natpis na vratima institucije. Hodale su kilometrima do najbližeg tečaja, usklađujući svakodnevne kućne obaveze i rad u polju s novom obavezom – učenjem. Za potrebe kurseva štampani su i distribuirani besplatni bukvari. Najintenzivnija faza kampanje zabilježena je 1948. godine, kada je održan i najveći broj tečajeva.

Za razliku od tečajeva, otvaranjem dvogodišnjih osnovnih škola, sticalo se trajnije i kvalitetnije znanje. Tokom 1950. godine pristupilo se izgradnji velikog broja škola, uvođenjem obaveznog i besplatnog osnovnog obrazovanja, djevojčicama se prvi put sistematski otvara put ka školovanju. Masovnije opismenjavanje bilo je nemoguće bez paralelnog educiranja nastavnog osoblja, pa se formiraju učiteljske škole. Ipak, u mnogim tradicionalnim sredinama roditelji su pružali otpor i radije su plaćali kazne ili pokušavali izbjeći obavezu, nego što su slali kćerke u školu.