Ovako nepismena nisam nikud prispjela

Kako se uključiti u društvo koje se gradi, ako vam je svako slovo prepreka?

Za većinu žena u Bosni i Hercegovini nakon 1945. godine je ovo pitanje bilo izazov svakodnevnice – zbog toga se sistematskom rješavanju problema iz oblasti obrazovanja pristupa kroz analfabetke tečajeve. Prvi zapaženi rezultati ovog procesa u Tuzlanskom srezu primjećuju se naročito od školske 1946/1947. godine, kada je u okrugu opismenjeno 45.760 lica od čega je 27.353 otpadalo na žene.

Jedan od upečatljivih primjera građanske angažovanosti na polju opismenjavanja žena je sa periferije Tuzle, iz Ši Sela. Tanja Krčun, radnica u preduzeću Ciglar, je u svojoj skromnoj kući, čiji su zidovi bili obljepljeni plakatima s porukama o važnosti obrazovanja, vodila analfabetski tečaj. Njena kuća je ubrzo dobila nadimak “škola”, a učionica za dvadesetak žena bila je – bakina kuhinja. “Hoću da pomognem mojim drugaricama koje ranije nisu imale prilike da nauče čitati i pisati”, navodi se u članku Fronta Slobode iz 1948. godine. Međutim, ženama koje su većinom imale mnogo porodičnih obaveza ili su radile u polju, nije bilo jednostavno pronaći vrijeme za Tanjine časove. Takav je blio slučaj polaznice Sabije Jašarević, koja je do Tanjine kuće morala hodati sat vremena. “Kada sam čula da će Tanja da održava tečaj, odmah sam je zamolila da me upiše. Ovako nepismena nisam nikud prispjela. To sama osjećam i vidim.” – kaže Sabija. Učenje čitanja i pisanja značilo je uključivanje žena u svijet rada, javnog života i političkog odlučivanja.

 Sa analfabetskog tečaja

Svršila sam prvi tečaj
Čitat’ pisat’ dobro znam,
Čitam, pišem k’o što treba
I nije me više sram.

Ne govore kao prije
Nepismena da sam ja
Čitam knjigu, natpis, pismo
Nova sreća meni sja.

 Duška Bobovac