Zadrugarstvo

Kada govorimo o obnovi Bosne i Hercegovine nakon Drugog svjetskog rata, obično se u prvi plan stavlja industrijalizacija. No, važan doprinos dalo je i selo — rad na seoskim njivama i u zadružnim domovima bio je neizostavan oslonac poslijeratne privrede. U okviru Prvog petogodišnjeg plana (1947–1952), jugoslavenska vlast je poljoprivredi dodijelila dvostruku ulogu: da nahrani zemlju u periodu nestašice i da posluži kao poligon za društvenu transformaciju. Zadrugarstvo je postavljeno kao glavna alatka te transformacije, a njegov razvoj u Bosni i Hercegovini posebno se može pratiti kroz ulogu žena. Prvi zadružni u Bosni i Hercegovini otvoren je 1948. u Bukviku kod Brčkog. Već početkom pedesetih nastaju desetine sličnih institucija u Bratuncu, Srebrenici, Zvorniku, Bijeljini, Tuzli i širom Istočne Bosne. Gotovo svako veće selo dobilo je svoj zadružni dom. Formalno, zadruga je bila dobrovoljno udruženje koje objedinjuje zemlju, stoku, alat i rad. Ali iz perspektive sela, zadruga je predstavljala nešto mnogo složenije: bila je prostor planiranja i odlučivanja, centar zajedničke imovine.

Žene su u radu zadruge imale važnu ulogu. One su doslovno podizale zadružne domove – sudjelovale su u miješanju maltera, nošenju cigli i izgradnji objekata na ratom razorenim lokacijama. Zadružni domovi nisu služili samo za rad – tu se okupljalo, dogovaralo, učilo, a negdje, kao u Loparama, otvarana su i obdaništa za djecu. Rad žene u zadrugarskoj zajednici je bio naročito naporan u ljetnim danima kada je sezona rada u polju na vrhuncu. Pripremanje jela u tim danima je ženama zadavalo mnogo brige i oduzimalo vremena. Zbog toga su žene Banja Luke i Foče počele zajedno kuhati i pripremati ručak u zadrugama, kako bi povećale učinkovitost žena u zadrugama. Zanimljivost je da su u pojedinim sredinama žene imale i zadatke koje se nisu smatrali tradicionalnim ženskim poslovima: tako je u Trebinju i Dubici zabilježeno da su se zadrugarske bavile pčelarstvom, dok su se u pojedinim srezovima okušale i u uzgoju svilene bubu (marvi). Članovi zadruge dobijali su zadatke i norme – koliko hrane treba proizvesti, koliko stoke uzgojiti, koliko polja obraditi, a evidentičarke su vodile detalnu evidenciju rada i prinosa. Primjer poljoprivrednice Ajše Efendić iz Bratunca ilustrira posvećenost žena ovom procesu. Iako joj je određeno da preda 99 kilograma duhana, Ajša je proizvela i predala 120. Pristupila je zadruzi u Voljavici, uključila vlastitu zemlju, stoku i alat.

Zadrugarstvo je ženama omogućilo više od ekonomskog angažmana: ono im je otvorilo prostor za obrazovanje, solidarnost i vidljivost u javnom životu sela. Njihova uloga u društvenim i političkim strukturama postajala je sve izraženija. Poljoprivrednice Istočne Bosne nisu bile samo fizička radna snaga. One su bile i čuvarice tradicije – čuvale su sjemena, prenosile su znanja o sjetvi i žetvi, običaje vezane za godišnje cikluse, pjesme i priče koje su čuvale duh zajednice.