Drugarica ide na more!

U atmosferi poslijeratne obnove, gdje je udarnički rad bio ne samo norma već i moralna obaveza, pojavljuje se nova praksa, organizovani odmori za radnice u fabrikama i seljanke koje su iznijele teret rata i obnavljale razorenu zemlju.

U tekstu „Naše udarnice idu na zasluženi odmor“, objavljenom u časopisu Nova žena 1946. godine, prikazan je entuzijazam i ponos što žene iz fabrike „Ključ“ iz Sarajeva odlaze na odmor na more, u planine, na selo ili u lječilišta. „Maga Domazetović otišla je na more“, “a Senija Pilavdžić je planirani odmor provela u Dubrovniku” – navodi se. Ipak, ističe se i disciplina: pravo na odmor imale su samo one koje su ispunile proizvodne norme, a udarnice i sindikalne povjerenice imale su dodatne pogodnosti. Odmor je bio privilegija zaslužena radom i kolektivnim duhom.

Za mnoge je to bilo prvo iskustvo odlaska na more. „Većina ide. To je za nas nešto novo. Većina nas nije nikada vidjela more, pa zamislite te radosti i toga doživljaja! Vidjeti more, o kome se sanjalo, čitalo u knjigama ili ponekad gledalo u kinu!“ – rekla je jedna radnica, svjedočeći o tom novom osjećaju slobode, dostojanstva i pripadnosti društvu koje prepoznaje rad žena.

S druge strane, u reportaži „Žene u svom prvom lječilištu“ iz iste godine, opisuje se dolazak seljanki, bivših partizanki i domaćica sa Kozare, Majevice, Jajca i drugih krajeva u prvo žensko lječilište na Ilidži otvoreno u julu 1946. godine, a osnovano od strane Antifašističkog fronta žena. Mjesec dana prije toga, na sastanku Plenuma Glavnog odbora, odlučeno je da se otvori ovo lječilište za žene: za aktivistkinje, majke boraca, radnice i seljanke, čije je zdravlje oronulo. Tamo ih je dočekivao mir, kupanje, druženje i, prvi put u životu, mogućnost da odmore bez brige o ratu, djeci ili radu.

„Plakala sam kad sam pošla, a sad jako vidim da su žene imale pravo kad su mi na ispraćaju govorile: ‘Ti si se pod sretnom zvijezdom rodila kad ideš tamo’“, izjavila je jedna žena iz Jajca, dok je druga, Kozarčanka, s odlučnošću dodala: „Odmah kad se vratim, sazvaću zbor žena pa ću pričati o ovoj ljepoti.“ Ove rečenice svjedoče ne samo o ličnom doživljaju odmora, već i o širenju svijesti o pravu na dostojanstven odmor kao dijelu novog društvenog poretka.

Za mnoge žene, i radnice i seljanke, ljetovanja i boravci u lječilištima značili su mnogo više od pukog odmora. Bili su to prvi trenuci u kojima su žene mogle doživjeti osjećaj da imaju pravo na svoje vrijeme, na prostor za oporavak tijela i misli. Ti su odlasci nosili simboliku društvenog priznanja, ali i otvarali vrata jedne nove vrste slobode. U zemlji koja je gradila novu viziju ravnopravnosti i radničkog dostojanstva, pravo na odmor na moru ili u banji više nije bilo stvar izuzetka – već konkretan pokazatelj društvene transformacije.