Majke Srebrenice

Svakog 11. jula se na Trgu slobode u Tuzli okupljaju žene sa transparentima koji zahtjevaju da se otkrije sudbina muških članova njihovih porodica. Ove javne geste označavaju početak jednog od najvažnijih oblika civilne borbe za pravdu u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini. Ovo je priča o njihovoj borbi za istinu i pravdu.

Nakon rata u Bosni i Hercegovini, hiljade žena Podrinja započele su samostalne potrage za nestalim članovima svojih porodica. U vrijeme kada institucionalni mehanizmi gotovo da nisu postojali, žene su informacije tražile u bolnicama i izbjegličkim centrima. Oslanjale su se na neformalnu razmjenu informacija i lične kontakte – a vremenom su se počele okupljati i kroz udruženja. O njihovom traganju, Kada Hotić, potpredsjednica Udruženja “Majke enklava Srebrenica i Žepa”, kaže: ”Od prvih dana mi smo pitale: gdje su naši muškarci? Očekivale smo da će se vratiti, nadale se. Hodala sam tuzlanskim ulicama i bolnicama, tražila informacije. Mi smo spontano izašle na ulice i pravile protestne šetnje, tada nije bilo telefona. Mi smo svakoga krivile za svoju sudbinu. Nismo poštovale autoritete, bile smo kao rulja koja je tražila istinu. Ustvari, bile smo očajne… Nametale smo se, uticale na odluke, pričale smo glasno. Svaki proces u Haagu smo ispratile. Istina je izašla na lice svijeta. ”

Kada su se pojavile prve informacije o masovnim grobnicama, majke su počele učestvovati u procesima identifikacije žrtava i otkrivanja grobnica. Jedno od ključnih pitanja koje su žene Srebrenice postavile bilo je: Gdje sahraniti žrtve? Organizirale su anketiranje porodica žrtava, a skicu za anketni listić je svojom rukom ispisala Munira Subašić, predsjednica Udruženja “Majke enklava Srebrenica i Žepa”. Na osnovu rezultata ankete, uputile zahtjev da se žrtve sahrane u Srebrenici. Kao rezultat tog procesa, 2000. godine položen je kamen temeljac Memorijalnog centra u Potočarima, u kojem će biti sahranjeni posmrtni ostaci žrtava genocida.

Angažman udruženja Majke Srebrenice imao je posebno značajan utjecaj na međunarodne sudske procese. Njihovi zahtjevi bili su jasno formulirani: pronalaženje i identifikacija nestalih osoba, procesuiranje odgovornih za ratne zločine, uspostavljanje mehanizama koji bi spriječili ponavljanje sličnih zločina. Prikupljanje dokumentacije, svjedočenja preživjelih i uporno ukazivanje na razmjere zločina bili su ključni u postupcima pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). Zahvaljujući istrajnom djelovanju žena Srebrenice, genocid u Srebrenici postao je međunarodno priznat: donesene su prve pravosudne presude za genocid u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.