Mi, žene, smo same odlučile da se vratimo

Više od dva miliona ljudi u Bosni i Hercegovini raseljeno je tokom rata, bilo unutar zemlje ili u inostranstvu. Povratak izbjeglica i raseljenih lica postaje jedno od ključnih pitanja poslijeratne obnove. Pravo na povratak zajamčeno je Aneksom VII Dejtonskog mirovnog sporazuma, a entitetski zakoni dodatno uređuju status raseljenih osoba i povratnika. Međutim, provođenje tih prava u praksi bilo je složeno. Povratnici su se često susretali s administrativnim preprekama, neprijateljskim lokalnim okruženjem, uništenom infrastrukturom i nedostatkom osnovnih životnih uslova. U ovom procesu međunarodna zajednica imala je ključnu ulogu. Pokrenuti su programi obnove infrastrukture, podrške povratku i jačanja lokalnih institucija, čime je stvoren okvir za obnovu zajednica. U mnogim lokalnim kontekstima žene su predvodile prve povratničke inicijative. One su obnavljale domove, škole i puteve. Njihov doprinos nije bio ograničen na fizičku obnovu: kroz udruženja i neformalne mreže pružale su humanitarnu pomoć, psihosocijalnu podršku povratnicima i zastupale njihova prava pred lokalnim vlastima i međunarodnim institucijama. Često su upravo ženske organizacije bile prvi glas povratnika i posrednici između zajednica i donatora.

Povratak u selo Jusići kod Zvornika započeo je 6. oktobra 1996. godine. Jusićani su se vratili u potpuno porušeno selo.  Kako bilježi reportaža magazina Žena 21 pod naslovom „Svako leti svome pragu“, prve povratnice nosile su vrata i prozore, pristiže drvena građa, a selo se postupno obnavlja. Hajrija Hasanović, jedna od povratnica, opisuje proces povratka: „Mi žene smo same odlučile da se vratimo. Ne možemo se više pobijati po tuđim pragovima. Skupile smo se i dogovorile da se vratimo. Prvo smo došle da još jednom obiđemo kuće. A onda, prije tri mjeseca, odlučile smo da se vratimo skroz. Pa šta bude! Sad kad smo došle, mi više nikad nećemo izaći.“

Nakon godinu i po, obnovljeno je oko 30 kuća, a 300 ljudi se vratilo. Povratnici su se oslanjali na donacije, često živeći u jednoj kući po nekoliko porodica. Najveći izazovi bili su nedostatak struje i vode, zbog čega su se oslanjali na bunare. Također, pokušavali su pokrenuti male poljoprivredne projekte, poput mini farmi. Navečer su se okupljali da prate vijesti i dnevnik, održavajući osjećaj zajedništva i veze sa širim svijetom.