„Ja ću o ovome jednog dana pričati“

Nusreta Sivac, bivša sutkinja iz Prijedora, postala je simbol otpora i pravde u borbi za priznavanje silovanja kao ratnog zločina. U maju 1992. godine, nakon što joj je naređeno da više ne dolazi na posao, odvedena je, zajedno sa još tridesetak žena, u logor Omarska. Tamo je, kao i mnoge druge, bila izložena svakodnevnom seksualnom nasilju, mučenju i ponižavanju. Ali i u trenucima najveće boli, s lucidnošću i pribranošću nekadašnje sutkinje, znala je: “Ja ću o ovome jednog dana pričati.”

Po izlasku iz logora, Nusreta je, zajedno s Jadrankom Cigelj, još jednom zatočenicom Omarske, započela mukotrpno dokumentiranje svjedočanstava stotina žena. Prikupljale su dokaze, razgovarale sa žrtvama i pomogle u formuliranju prve optužnice za Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju. Bila je među prvim ženama koje su javno svjedočile o zločinima iz Omarske, razbijajući zid šutnje i srama koji je predugo okruživao temu ratnog seksualnog nasilja.

Što se tiče samog razvoja međunarodnog prava u pogledu kvalifikacije silovanja kao ratnog zločina, on se odvijao kroz nekoliko ključnih etapa. Već 1998. godine, ali pred Međunarodnim krivičnim sudom za Ruandu (ICTR), u predmetu Gacumbitsi, silovanje je prvi put kvalifikovano kao akt genocida. Time je otvoren prostor da se seksualno nasilje u ratu tretira ne samo kao individualni zločin, nego i kao sredstvo kolektivnog uništenja, što će imati presudan utjecaj i na rad Haškog tribunala.

Te iste godine, u novembru, ICTY u predmetu Čelebići po prvi put kvalifikuje silovanje kao oblik torture, što predstavlja teško kršenje Ženevskih konvencija i ratni zločin. Sud jasno navodi da silovanje izaziva tešku fizičku i psihičku patnju, te da je čin bilo koje vrste seksualnog nasilja nad ženama oblik diskriminacije, jer su zlostavljanje samo zato jer su žene. Samo mjesec dana kasnije, u predmetu Furundžija, Tribunal dodatno potvrđuje da se silovanje može tretirati kao ratni zločin, s fokusom na individualnu odgovornost i saučesništvo

Konačno, 2001. godine, u predmetu Tužilac protiv Kunarca, Kovača i Vukovića, koji se odnosio na zločine počinjene u Foči, silovanje i seksualno ropstvo prvi put su kvalifikovani kao zločini protiv čovječnosti, bez potrebe da se prethodno dokazuje kao oblik torture. Ovaj predmet ostaje jedini u historiji MKSJ-a koji se bavio isključivo seksualnim zločinima, a presuda jasno potvrđuje da su žene i djevojke u Foči bile sistematski silovane i držane u seksualnom ropstvu kao dio organizovane politike etničkog čišćenja.

Ove presude uspostavile su međunarodne pravne standarde koji seksualno nasilje tretiraju kao ozbiljno kršenje ljudskih prava i oblik ratnog zločina. One su dale pravni temelj, ali i moralnu snagu ženama širom svijeta da progovore o onome što su preživjele. Iskustva Nusrete Sivac, Jadranke Cigelj, Sebihe Turkanović iz Prijedora i Kozarca, zajedno sa svjedočanstvima preživjelih iz Foče, Višegrada, Čelebića i drugih dijelova Bosne i Hercegovine, postala su važan dio razvoja međunarodnog krivičnog prava. Ova svjedočenja doprinijela su promjeni međunarodnih pravnih standarda, u kojima se ratno seksualno nasilje prepoznaje ne samo kao individualni zločin, već kao težak oblik nasilja nad zajednicom i instrument sistematskog progona.

Iako su međunarodne presude uspostavile pravni presedan u priznavanju seksualnog nasilja kao ratnog zločina, mnoge preživjele žene u Bosni i Hercegovini nastavile su borbu za pravdu i nakon završetka rada međunarodnih sudova. Na domaćem nivou suočavale su se s administrativnim preprekama, neujednačenim zakonodavstvom i ograničenim institucionalnim razumijevanjem svojih potreba. U pojedinim entitetima i kantonima uveden je status žrtve ratnog silovanja, uz pravo na mjesečnu novčanu naknadu, međutim, taj status nije bio dosljedno primjenjivan u cijeloj zemlji. Fragmentiranost pravnog sistema rezultirala je razlikama u visini naknada, kao i u pristupu zdravstvenoj, socijalnoj i psihološkoj podršci.

Uprkos svemu, žene koje su progovorile, i koje i dalje govore, ostale su temelj borbe za istinu i pravdu. One su omogućile da se zločin silovanja nazove pravim imenom, a preživjele priznaju ne kao objekti sažaljenja, već kao subjekti pravde.