Mostarski ružičnjak

Obnova Bosne i Hercegovine nakon rata 1992-1995. godine najčešće se prikazuje kroz obnovljene mostove, stambene zgrade i javne institucije. Mnogo manje pažnje posvećeno je stvaranju novih ustanova koje prije rata nisu postojale u obliku u kojem ih danas poznajemo. Posebno je to slučaj s ustanovama koje pružaju podršku djeci i mladima s poteškoćama u razvoju. Njihovo nastajanje nije bilo rezultat jednokratne državne odluke, nego dugotrajnog rada nastavnika, stručnjaka, roditelja i aktivista koji su prepoznali potrebe zajednice i postupno gradili sistem podrške gotovo od samog početka.

U socijalističkoj Jugoslaviji obrazovanje djece s teškoćama u razvoju postojalo je kroz mrežu specijalnih škola, ali je rat prekinuo njihov razvoj, raselio stručni kadar i ostavio mnoge porodice bez organizovane podrške. Nakon 1995. godine pitanje inkluzivnog obrazovanja i socijalnih usluga postalo je jedan od najvećih izazova za lokalne zajednice.

Jedna od osoba koja je učestvovala u tom procesu bila je Jasna Rebac, dugogodišnja učiteljica iz Mostara. Nakon povratka iz izbjeglištva nastavila je raditi u obrazovanju, ali je ubrzo prihvatila novi profesionalni izazov – rad s djecom s poteškoćama u razvoju. Kroz nevladin sektor upoznala je brojne domaće i međunarodne stručnjake, nakon čega joj je ponuđeno da radi u tadašnjoj specijalnoj školi u Mostaru. Ono što je u tom trenutku bila relativno mala obrazovna ustanova, tokom narednih godina prerast će u Centar za djecu i omladinu Los Rosales (“Ružičnjak”), jednu od najvažnijih institucija ove vrste u Bosni i Hercegovini.

Razvoj centra nije se zaustavio na školovanju djece. Kroz svakodnevni rad postajalo je jasno da porodicama treba mnogo više od puke nastave. Nastajali su vrtić, radno-rehabilitacijske radionice, mobilni stručni timovi i socijalni programi namijenjeni djeci i mladima koji nisu mogli dobiti odgovarajuću podršku u postojećem sistemu. Centar je rastao zajedno s potrebama lokalne zajednice, pri čemu su zaposleni često sami prepoznavali koje usluge nedostaju i pokretali njihovo uspostavljanje.

Posebno važnu ulogu u razvoju Los Rosalesa imala je međunarodna saradnja. Zahvaljujući podršci španskih organizacija i institucija, ali i međunarodnih vojnih i civilnih misija prisutnih u Mostaru nakon rata, osigurana su sredstva za izgradnju novih prostora i stručno usavršavanje zaposlenih. Upravo iz zahvalnosti prema španskim partnerima centar je dobio ime Los Rosales, simbolično podsjećajući na međunarodnu solidarnost koja je omogućila njegov razvoj.

Ipak, međunarodna pomoć sama po sebi nije bila dovoljna. Jedan od najvećih problema bio je neriješen status zaposlenih u socijalnom segmentu centra. Dok su nastavnici zaposleni u obrazovanju primali plate, dio stručnog osoblja godinama je radio bez sistemskog finansiranja. Jasna Rebac i njene kolege i kolegice vodili su dugotrajne razgovore s domaćim vlastima pokušavajući pronaći trajno rješenje. Presudan trenutak dogodio se tokom sastanka kojem je prisustvovao tadašnji visoki predstavnik Paddy Ashdown. Nakon što je upoznat s problemom, javno je zahtijevao da vlasti u roku od mjesec dana riješe status centra i njegovih zaposlenika. Nedugo zatim pronađen je model finansiranja kojim je osiguran nastavak rada ustanove.

Za Jasnu Rebac, međutim, najveći uspjeh nije bilo međunarodno priznanje niti funkcija direktorice. Godine 2004. odlikovana je Ordenom Kraljevine Španije za doprinos razvoju centra, ali je sama naglašavala da priznanje ne pripada njoj kao pojedinki, nego svim zaposlenicima koji su godinama gradili ustanovu, čime je ukazivala na činjenicu da su ovakve institucije nastajale zahvaljujući kolektivnom radu brojnih ljudi, među kojima su žene činile većinu – učiteljica, rehabilitatorica, pedagoginja, psihologinja, socijalnih radnica i aktivistkinja.

Priča o Los Rosales-u pokazuje da poslijeratna obnova nije podrazumijevala samo vraćanje onoga što je postojalo prije rata. U mnogim oblastima bilo je potrebno osmisliti potpuno nove modele podrške i izgraditi institucije koje će odgovoriti na potrebe zajednice. Upravo su žene često bile pokretačice tih procesa – ne samo kroz neposredan rad s djecom i porodicama, nego i kroz organizaciju, zagovaranje, međunarodnu saradnju i pregovore s institucijama vlasti.

Danas je Centar za djecu i omladinu Los Rosales prepoznat kao jedna od vodećih ustanova za obrazovanje, rehabilitaciju i podršku djeci i mladima s poteškoćama u razvoju u Bosni i Hercegovini. Iza njegove historije ne stoji samo razvoj jedne institucije, nego i priča o ljudima koji su vjerovali da svako dijete ima pravo na obrazovanje, podršku i dostojanstven život. Među njima posebno mjesto zauzimaju žene koje su, često daleko od očiju javnosti, izgradile temelje sistema koji i danas služi hiljadama porodica.