Od partizanke do inženjerke: Ajša Sadiković Iška

Ovo je priča o partizanki koja je postala mašinska inženjerka u jednoj od najvažnijih industrijskih fabrika poslijeratne Bosne i Hercegovine…

Ajša Sadiković Iška rođena je 1919. godine u Bihaću. Tokom Drugog svjetskog rata uključila se u rad AFŽ. Obilazila je sela, organizirala kurseve i razgovore sa ženama i nastojala ih uključiti u politički i društveni život. U ratu je učestvovala i u vojnim operacijama, a nakon smrzavanja oba stopala na planini Šator ostala je ratni invalid.

Za nju završetak rata 1945. godine nije značio povratak prethodnom životu. Kao i za dio ratne generacije žena, država je otvorila mogućnost za obrazovanje i profesionalni rad u oblastima koje su prije rata bile gotovo potpuno nedostupne ženama. Ajša odlazi u Prag na studij mašinstva. Tamo je, pored studija, bila aktivna u organizaciji jugoslavenskih studenata i studentkinja, učestvovala u radu studentskih tijela i organizirala različite oblike kulturnog i društvenog života. Njen boravak u Čehoslovačkoj odvijao se u vrijeme sukoba Jugoslavije sa Informbiroom 1948. godine, kada su jugoslavenski studenti u inostranstvu bili uključeni i u političko predstavljanje stavova svoje zemlje.

Po završetku studija vratila se u Sarajevo i zaposlila u Fabrici motora FAMOS u Hrasnici, koja je tokom poslijeratne industrijalizacije izrasla u jedno od važnih industrijskih preduzeća u Bosni i Hercegovini. Kao mašinska inženjerka radila je u struci u kojoj su žene tada bile rijetkost. Prema svjedočenjima njenih saradnika, njeni tehnički proračuni bili su posebno cijenjeni među stručnjacima iz njemačkih partnerskih kompanija. U FAMOS-u je učestvovala i u razvoju tehničke dokumentacije i standardizaciji rada. Njen profesionalni put pokazuje jednu od važnih promjena poslijeratnog društva: žena koja je nekoliko godina ranije bila angažirana u političkom radu među seoskim ženama sada je svoje mjesto gradila u industriji, među inženjerima i tehničkim stručnjacima. Poslijeratna Jugoslavija ubrzano je razvijala industriju i obrazovni sistem i trebala je veliki broj novih stručnjaka. Žene su u tom procesu ulazile u profesije koje su do tada bile gotovo isključivo muške.

Rat, međutim, nije prestao određivati njen život njegovim završetkom. Posljedice smrzavanja i teškog oštećenja nogu pratile su je tokom cijelog profesionalnog života. Iako su joj ljekari u Londonu predlagali amputaciju obje noge i ugradnju proteza, odbila je takvo rješenje. Zdravstveni problemi su se s vremenom pogoršavali i 1966. godine otišla je u invalidsku penziju. Umrla je 1975. godine. U javnom pamćenju ostala je prvenstveno kao partizanka i aktivistkinja AFŽ-a, ali njen život govori o još jednom, manje vidljivom aspektu poslijeratne historije Bosne i Hercegovine: o generaciji žena koje su iz ratnog iskustva prešle u učionice, na fakultete i u fabrike i tako postale dio procesa izgradnje zemlje.