Humanitarke iz Bratunca

Krajem 1946. godine, Bratunac je, poput ostatka poratne zemlje, obilježavao Dječiju nedjelju – društvenu i humanitarnu akciju posvećenu djeci i majkama, u vremenu kada je briga za njih bila tek u začetku. Pripreman je raznolik program s ciljem da se poveća društvena svijest o potrebama najmlađih: sela i gradovi su se uređivali, dvorišta su se krečila i čistila, a za djecu su planirani izleti širom zemlje.

Dok su se drugdje gradile nove institucije, Bratunac i Srebrenica nisu imali dom za ratnu siročad. U tom institucionalnom vakuumu, žene Bratunca preuzele su ulogu tihe socijalne službe. Bez zvaničnih ovlaštenja, ali s dubokim osjećajem odgovornosti, otvarale su vrata svojih domova djeci bez roditelja. Tako je u Dječijoj nedjelji 1946. godine, deset žena iz Bratunca okupalo i pripremilo 150 djece za put u Sloveniju, gdje su ih čekale porodice spremne da ih zbrinu. Uz to su, kao doprinos akciji, donirale jabuke, pitu, 250 jaja – sve što su imale i što su mogle dati.  Pored podizanja ratne siročadi, bratunačke humanitarke bile su ključne u obnovi društva nakon rata – učestvovale su u izgradnji javnih objekata, vodile kurseve pismenosti, prenosile znanja o higijeni i zdravlju, i neumorno radile na osnaživanju žena u cijelom bratunačkom srezu. Iza tih napora stoje konkretne žene – ovo su crtice iz njihovih biografija:

Mubina Đozić je bila prva muslimanka u Bratuncu koja je stekla osnovno obrazovanje. Kao kćerka uglednog efendije Abida Đozića, otvorila je otvorila vrata škole ne samo sebi, već i čitavoj generaciji djevojčica kojima je školovanje dotad bilo uskraćeno. U ratu je bila kurir, u poraću predvodnica muslimanskih žena u društvenom životu zajednice. Sa Magdom Mićić pomagala je u odgajanju ratne siročadi. Pored toga, uložila je velike napore da žene poduči kako brinuti o domačinstvu, higijeni i odgoju djece. S druge strane, Magda je plaćala pomoćnicu u podizanju djece, jer je dane provodila radeći teške poslove u polju.

Mileva Filipović bila je prava misionarka. Znala je da mnoge seoske majke, premorene poslovima u polju i kući, nemaju vremena da se posvete svojoj djeci onako kako bi željele. Zato je Mileva obilazila domaćinstva i nudila savjete o ishrani, higijeni i osnovnoj njezi djece.

I naposljetku – Zlata Smajić, žena koju su sugrađani s poštovanjem zvali „bratunačka Majka Tereza“. Pored vlastitog dvoje djece, Zlata je otvorila vrata svog doma za još desetine ratne siročadi. Njena kuća nije pravila razliku među djecom – bila je utočište za djecu svih nacionalnosti, mjesto gdje su prvi put osjetili sigurnost, pažnju i toplinu doma. Mnogi od njih su joj se, i decenijama kasnije, vratili kao odrasli ljudi.