Razvod braka pred građanskim zakonom

Neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata, žene u Bosni i Hercegovini koje su željele izaći iz nefunkcionalnih ili nasilnih brakova, nalazile su se u gotovo bezizlaznoj situaciji, uhvaćene između dva sistema koji su, iako vrlo različiti, dijelili jednu zajedničku osobinu: nisu bile naklonjeni ženama.

U tadašnjoj praksi šerijatskih sudova, razvod se muškarcima često odobravao brzo i jednostavno. Dovoljna je bila muževa pisana izjava poslana poštom, bez prisustva žene, bez njenog iskaza i bez suštinske provjere razloga. Šerijatski sudija i publicist Kasim Hadžić 1945. upozorava na ovu praksu, ocjenjujući je ne samo nepravednom, već i štetnom: broj razvoda je rastao, a žene su ostajale bez ikakvih prihoda, zaštite ili podrške – često doslovno na ulici.

U istom tekstu, Hadžić nudi prijedloge kako bi se žene barem djelimično zaštitile: predlaže da brak ne bi smio biti sklopljen ako muž nema sredstava za izdržavanje porodice, te da se pri sklapanju braka ugovori pravo žene na razvod u slučaju muževljevog nestanka, nasilja, nemorala ili alkoholizma. Iako utemeljen u šerijatskom okviru, Hadžićev pristup pokazuje empatiju prema položaju žena u patrijarhalnom društvu.

Godinu dana kasnije, 1946, dolazi do korjenitih pravnih promjena. Novi, sekularni Osnovni zakon o braku uvodi građanski brak kao jedini pravno priznati oblik bračne zajednice, čime se ukida nadležnost vjerskih sudova. Na papiru, zakon donosi formalnu ravnopravnost supružnika – jednakost u imovinskim pravima, roditeljstvu i pravu na razvod. Bila je to značajna pravna prekretnica, barem u simboličkom smislu.

Međutim, nova zakonska rješenja u praksi nisu značila i veću dostupnost pravde za žene. Iako je sekularni zakon obećavao više prava, u stvarnosti je bio oblikovan i sa ciljem da obeshrabri razvod, kako se to navodi u jednom članku časopsia Nova žena, za koji se smatralo da je štetan za socijalistički poredak i porodične vrijednosti. Sudska taksa za razvod iznosila je 720 dinara, što je bio ogroman iznos za većinu građana, a posebno za građanke koje su bile ekonomski zavisne; za ilustraciju, cijena jednog broja časopisa Nova žena bila je oko deset dinara.

Dakle, žene koje su se htjele razvesti našle su se pred paradoksom: stari zakon im nije davao nikakvu moć, a novi im je formalno nudio prava, ali ih je u isto vrijeme i ograničavao kroz birokratske i ekonomske barijere. Na papiru su bile ravnopravne, ali u stvarnosti ne.

Dodatno, sudska praksa je i dalje favorizirala muškarce. Njihovi razlozi za razvod, poput ženine neplodnosti ili sumnje u njenu “čednost”, bivali su priznati. Žene su, s druge strane, morale donositi dokaze o fizičkom nasilju, poniženju ili o eventualnom uplitanju muževljeve rodbine u njihovu bračnu svakodnevnicu kako bi im razvod bio odobren.

A onda i kad bi uspjele da se razvedu, društvo im to nije praštalo. Tako svjedoči i Nermana K. iz Jajca: njena majka Zejra se 1948. godine razvela, preuzela brigu o dvoje djece i sama izdržavala porodicu. Ipak, godinama kasnije, Nermana je slušala kako ljudi pitaju: „Čija si ti?“ Kada bi odgovorila: „Zejrina“, nerijetko bi čula: „Aha, one što se rastala.“ Za njenog oca se, naravno, nikada nije govorilo „onaj što se rastao“. Stigmu razvoda je nosila žena, odgovornost takođe, i to ne samo moralnu, već i egzistencijalnu.

Položaj razvedenih žena, a koje su vrlo često bile i samohrane majke, još je jasniji kada se uporedi s položajem ratnih udovica, koje su u poslijeratnom društvu često imale drugačiji, društveno prihvatljiviji status. Iako se ova iskustva ne mogu svoditi na jedinstven obrazac, pojedinačni slučajevi ukazuju na znatne razlike u načinu na koji su razvedene žene i ratne udovice bile društveno percipirane i podržavane. Primjer Nafije iz Fojnice, dvadesetšestogodišnje ratne udovice s petero djece, koju su rodbina i lokalna zajednica prihvatili i pomagali ilustrira kako njihova snažna podrška može ublažiti ekonomske i socijalne posljedice gubitka supruga. Za razliku od nekih drugih zabilježenih iskustava, solidarnost rodbine i komšija omogućila joj je da održi domaćinstvo i osigura osnovne životne uslove.

Dakle iako je Zakon o razvodu braka iz 1946. godine formalno omogućio ženama pravo da izađu iz nefunkcionalnih ili nasilnih brakova, društvena stvarnost pokazuje da to pravo nije bilo praćeno stvarnom emancipacijom. Razvod je za žene često značio dugotrajnu moralnu osudu, ekonomsku nesigurnost i trajnu društvenu identifikaciju kroz „neuspjeli brak“, dok je isti čin kod muškaraca ostajao gotovo nevidljiv. Isti patrijarhalni obrasci su i dalje bili na snazi, a novi socijalistički zakonski okvir ih još uvijek nije bio bitno izmijenio.