Kroz učionice do emancipacije

Obrazovanje je u poslijeratnoj Jugoslaviji predstavljalo jedan od temelja izgradnje novog društvenog poretka, ali je u patrijarhalnim i ekonomski nerazvijenim sredinama, naročito u ruralnoj Bosni i Hercegovini, pristup školovanju za djevojčice i dalje nailazio na otpor. Zbog nedostatka domaćih nastavnih kadrova, u prvim poratnim decenijama u mnogim selima predavali su učitelji i učiteljice iz Srbije. Radili su u skromnim uslovima, živjeli u domaćinstvima lokalnog stanovništva i nastojali prilagoditi obrazovne politike stvarnostima seoskih zajednica.

Istovremeno su u Bosni i Hercegovini počele djelovati prve učiteljske škole, što je omogućilo formiranje domaćih kadrova. Mnogi među njima poticali su iz porodica u kojima je obrazovanje djevojčica ranije bilo osporavano, pa su u pedagoški rad unosili vlastita iskustva siromaštva, društvenih ograničenja i promjena koje je obrazovanje donijelo. Učiteljice iz tih generacija često su bile jedine školovane osobe u selu i obavljale su mnoštvo uloga: od podučavanja i brige o higijeni djece, do organizacije kulturnih aktivnosti i različitih društvenih inicijativa.

Jedna od njih, Nermana K. iz Jajca, svjedoči da se još tokom 1960-ih godina susretala s otporom roditelja prema školovanju djevojčica. Pojedini su pokušavali izbjeći sukob nudeći joj poklone ili mito, a ona navodi slučaj oca koji joj je postupno nudio prvo sepetić jaja, pa horoza, pa janjetinu, a na kraju i tele, kako bi odustala od upisa njegove kćerke u školu. Umjesto toga, zaprijetila je da će ga prijaviti i za davanje mita, smatrajući da pravo na školovanje ne smije biti predmet pogodbe. Prema njenim riječima, otpor prema obrazovanju djevojčica bio je prisutan i u porodicama s visokoobrazovanim muškarcima, a učiteljice su često morale lično obilaziti domove, razgovarati s roditeljima i insistirati na jednakom pristupu obrazovanju. Ismeta Š. iz Jajca potvrđuje da su roditelji u nekim srpskim zajednicama bili skloniji slati djecu u školu, dok je u mnogim muslimanskim i katoličkim domaćinstvima uticaj patrijarhalnih normi daleko snažnije određivao odluke o obrazovanju kćerki.

Slične prepreke opisuje i Razija B. iz Fojnice. Nakon završene četvrte godine osnovne škole, njena majka, udovica u teškim materijalnim uslovima, bila je sklona da prekine njeno školovanje. Prekretnicu je donio tadašnji direktor škole, nekada i Razijin učitelj, koji je ohrabrio majku riječima da dijete upiše, a da će se škola pobrinuti za ostalo. Zahvaljujući toj intervenciji, Razija je nastavila obrazovanje i kasnije postala učiteljica.

Iskustvo nekadašnje učiteljice Jasne Rebac svjedoči o važnom mjestu koje su učiteljice zauzimale u bosanskohercegovačkom društvu nakon Drugog svjetskog rata. Nakon završene Učiteljske škole (a kasnije Pedagoške akademije i Pravnog fakulteta), svoj je poziv započela jednom selu, gdje je provela četiri godine. Osim rada s djecom, učestvovala je i u opismenjavanju odraslih te u brojnim aktivnostima usmjerenim na razvoj lokalne zajednice, uključujući i elektrifikaciju sela. U organizaciji Radničkog univerziteta učestvovala je u kulturnim i obrazovnim programima, među kojima su bile i filmske projekcije.

Bliskost koju je razvila sa stanovnicima ovog sela ogledala se u činjenici da je bila pozivana na sve važne trenutke u životu zajednice. Kako se prisjećala, „niko se nije oženio, udao ili umro, a da ja nisam bila pozvana“, a na svakoj radosti i žalosti pripadalo joj je mjesto u pročelju stola. Kada je kupila automobil, mještani su za nju probili put do škole kako bi mogla dolaziti na posao, a odnosi uzajamnog poštovanja i povjerenja nastavili su se i desetljećima kasnije. Tokom rata 1992–1995. jedan od njenih bivših učenika pomagao joj je uprkos opasnostima kojima se pritom izlagao. Sjećanja Jasne Rebac svjedoče o tome da su učiteljice u godinama nakon Drugog svjetskog rata bile mnogo više od prosvjetnih radnica – bile su nositeljice modernizacije, emancipacije i društvenog života svojih zajednica.