Kroz učionice do emancipacije

Obrazovanje je u poslijeratnoj Jugoslaviji predstavljalo jedan od temelja izgradnje novog društvenog poretka, ali je u patrijarhalnim i ekonomski nerazvijenim sredinama, naročito u ruralnoj Bosni i Hercegovini, pristup školovanju za djevojčice i dalje nailazio na otpor. Zbog nedostatka domaćih nastavnih kadrova, u prvim poratnim decenijama u mnogim selima predavali su učitelji i učiteljice iz Srbije. Radili su u skromnim uslovima, živjeli u domaćinstvima lokalnog stanovništva i nastojali prilagoditi obrazovne politike stvarnostima seoskih zajednica.

Istovremeno su u Bosni i Hercegovini počele djelovati prve učiteljske škole, što je omogućilo formiranje domaćih kadrova. Mnogi među njima poticali su iz porodica u kojima je obrazovanje djevojčica ranije bilo osporavano, pa su u pedagoški rad unosili vlastita iskustva siromaštva, društvenih ograničenja i promjena koje je obrazovanje donijelo. Učiteljice iz tih generacija često su bile jedine školovane osobe u selu i obavljale su mnoštvo uloga: od podučavanja i brige o higijeni djece, do organizacije kulturnih aktivnosti i različitih društvenih inicijativa.

Jedna od njih, Nermana K. iz Jajca, svjedoči da se još tokom 1960-ih godina susretala s otporom roditelja prema školovanju djevojčica. Pojedini su pokušavali izbjeći sukob nudeći joj poklone ili mito, a ona navodi slučaj oca koji joj je postupno nudio prvo sepetić jaja, pa horoza, pa janjetinu, a na kraju i tele, kako bi odustala od upisa njegove kćerke u školu. Umjesto toga, zaprijetila je da će ga prijaviti i za davanje mita, smatrajući da pravo na školovanje ne smije biti predmet pogodbe. Prema njenim riječima, otpor prema obrazovanju djevojčica bio je prisutan i u porodicama s visokoobrazovanim muškarcima, a učiteljice su često morale lično obilaziti domove, razgovarati s roditeljima i insistirati na jednakom pristupu obrazovanju. Ismeta Š. iz Jajca potvrđuje da su roditelji u nekim srpskim zajednicama bili skloniji slati djecu u školu, dok je u mnogim muslimanskim i katoličkim domaćinstvima uticaj patrijarhalnih normi daleko snažnije određivao odluke o obrazovanju kćerki.

Slične prepreke opisuje i Razija B. iz Fojnice. Nakon završene četvrte godine osnovne škole, njena majka, udovica u teškim materijalnim uslovima, bila je sklona da prekine njeno školovanje. Prekretnicu je donio tadašnji direktor škole, nekada i Razijin učitelj, koji je ohrabrio majku riječima da dijete upiše, a da će se škola pobrinuti za ostalo. Zahvaljujući toj intervenciji, Razija je nastavila obrazovanje i kasnije postala učiteljica.

U okviru izložbe Naša žena, jedna od savremenih umjetničkih intervencija posvećena je upravo radu seoskih učiteljica i procesima opismenjavanja žena u poslijeratnom periodu. Umjetnica Adna Muslija u višesegmentnom radu Piši mi, jer drugih knjiga nemam polazi od historijskog fenomena analfabetskih tečajeva, koje su u ruralnim područjima Bosne i Hercegovine, uključujući okolinu Jajca, vodile prosvjetne radnice tokom 1950-ih i ranih 1960-ih godina. Rad se oslanja na istraživanje intimnih, često neformalno dokumentovanih ženskih historija, posebno iskustava djevojaka i žena koje su pohađale ove tečajeve kako bi stekle osnovnu pismenost. Polazišna tačka rada je fikcionalizirani narativ o polaznici analfabetskog tečaja u selu Dobratići, zasnovan na usmenim svjedočenjima i porodičnoj historiji umjetnice, čija je baka Radmila Ristović kao prosvjetna radnica između 1961. i 1963. godine vodila ovakve tečajeve u selima Dobratići i Divičani. Iako su analfabetski tečajevi u tom periodu formalno gubili na značaju zbog uvođenja obaveznog osnovnog obrazovanja, potreba za njima i dalje je postojala, posebno među odraslim ženama. Kroz tekst ispisan na školskoj ploči, umjesto ideoloških parola karakterističnih za raniji period, rad ističe lične motive za obrazovanje – želju da se pročita pismo, odgovori voljenoj osobi ili stekne elementarna autonomija, čime se naglašava uloga učiteljica kao važnih akterki svakodnevne emancipacije žena, čiji je rad imao dugoročan uticaj na društveni i kulturni razvoj lokalnih zajednica.